Kapitalizam s ljudskim licem

Europa je pokazala put iz krize koju je prouzročio američki kapitalizam; sada se treba vratiti na mjesto zločina i postaviti zdrave temelje za kapitalizam 21. stoljeća. S tom su namjerom predsjedatelj Europskoga vijeća francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso protekloga vikenda, s mandatom koji su dobili na prošlotjednome sastaku na vrhu EU 27, stigli u Camp David da na to nagovore američkoga predsjednika na odlasku Georgea W. Busha.

Novi svjetski sustav Barroso je opisao kao ”tržišno gospodarstvo s pravilima, tj. društveno tržišno gospodarstvo, odnosno ono što se naziva europskim modelom”.

Bushu to nije bilo po volji; on bi da se sustav tako promijeni da sve ostane isto. Republikanska je ideologija – a posljednjih su se dana i Bush,i republikanski predsjednički kandidat John McCain na ideologiju često pozivali – da je ikakvo miješanje države u gospodarstvo a priori loše. Zato državne intervencije treba ograničiti na spašavanje banaka kako bi krediti ponovno potekli.

I što zatim? Sve iznova? Nadati se da se novi naraštaji bankarskih upravitelja neće polakomiti za brzim dobicima i bonusima koje im nose? I Sarkozy i Barroso ističu da novčarski sustav mora služiti građanima i tvrtkama. Ako ga se ponovno prepusti samome sebi, kako spriječiti da opet ne postane sam sebi svrhom i iznova ne skrene u ponor?

Odgovor republikanske ideologije njezin je univerzalan odgovor na sva pitanja: treba pomoći bogatima da postanu još bogatiji, a njihovo će se bogatstvo potom prelijevati naniže; valjda je i Franjo Tuđman do zamisli o podjeli Hrvatske među 200 obitelji došao od kakva bogata hrvatoameričkoga republikanca.

Na njemu utemeljena privatizacija hrvatsko je gospodarstvo bacila na koljena i izbrisala srednji stalež, a zbog takva novčarskoga sustava sada posrću i najbogatija svjetska gospodarstva. No, McCain ga i dalje ponavlja kada napada prijedlog demokratskoga predsjedničkoga kandidata Baracka Obame da se najbogatijima povećaju porezi te da se tim novcem potakne kupovna moć pučanstva. Iz potonje bi izrasla potražnja te time i rast proizvodnje.

Bush je na kraju nevoljko popustio i pristao prije kraja godine ugostiti svjetski summit s “europskom” agendom. Potpuni nadzor novčarskoga poslovanja za Sarkozyja je osnovno počelo; ni jedna mu ustanova ne smije izbjeći.

Upravo su hedge-fondovi, koje su same banke osnivale da im špekulacijama fiktivno povećaju dobit te, susljedno, bonuse njihovim upraviteljima, a koje manje-više svi optužuju kao glavne krivce za krizu, izvan svakoga nadzora; žestoko mu se donedavna opirala čak i njemačka savezna kancelarica Angela Merkel. Izvan nadzora su i agencije za rating, koje su, k tome, često u vlasništvu upravo ustanova koje rangiraju!

Nagrade upraviteljima poticale su na brzu zaradu, bez razmišljanja o budućnosti; sada bi ih se, i u privatnome sektoru, zakonski ograničilo i vezalo uz dugoročnu opstojnost.

Upravo bi se takvim nagradama u Hrvatskoj mogao podignuti standard stanovništva, kupovna moć, potražnja, pa time i rast. Zamislite, na primjer, da se Zakonom o radu mjesečna isplata glavnome izvršnome dužnosniku ograniči na, na primjer, osam najmanjih plaća koje je taj mjesec isplatio, ili na četiri prosječne.

A godišnji bonus – u slučaju da tvrtka dobro posluje – na, recimo, osam božićnica. Malo bi se koji poslodavac tada usudio gledati na radnika kao na trošak i i te kako bi skrbio za njegovu dobrobit! Bio bi to pravi kapitalizam s ljudskim licem!