Karamarko - joker nove desnice

Tako nježne riječi Ivan Jarnjak nije javno uputio još nikome. Ni Franji Tuđmanu ni Ivi Sanaderu ni Jadranki Kosor. Najumiljatijim glasom, s najmekanijim zagorskim štihom, zaželio je svu sreću na izborima Tomislavu Karamarku. On je naš i navek bu nam bil blizak, rekao je otprilike raznježeni Jarnjak ostavljajući ministru policije odriješene ruke da ide na izbore kako god želi: na listi HDZ-a ili izvan nje.

Kako god odlučio, Tomek je u pravu, a HDZ na dobitku, smatra očito Jarnjak, kojem ni onaj iz serije “Laži mi” ne bi u tom trenutku mogao s lica iščitati nezadovoljstvo činjenicom da taj isti Karamako uporno nije htio ući u HDZ, koliko god da su ga mamili, uporno zadržavajući poziciju potrebnog a nedodirljivog. Ako ipak kojim slučajem odluči s HDZ-om, sigurno mu je mjesto u Saboru, a dobije li HDZ izbore, i u Vladi.

Ako odluči s nekom drugom varijantom, stranačkom ili nezavisnom, pokupit će nešto ljute desnice, koju je HDZ izgubio, i opet biti koristan HDZ-u: ili zajedno s njima kao žestoka opozicija novoj vlasti ili s rukama svojih ljudi kao pomoć HDZ-u u formiranju vlasti. Za Karamarka je to win-win situacija. Za HDZ isto tako.

Imati prvog policajaca na svojoj strani dobro je za njih u svim kombinacijama. Čovjek s njegovom prošlošću ima informacije o mnogima na obje s strane političkog miljea: zna što su zabrljali i oni s desne i oni s lijeve strane, a takva znanja uvijek dobro dođu. S druge strane, njegove političke poruke, kojih se nije ustručavao s pozicije ministra, jasno su pokazale da je Karamarkovo srce desnije od srca današnjeg prosječnog HDZ-ova birača koji je, za razliku od stranačke vrhuške, smoren besparicom i egzistencijalnom nesigurnošću i zgađen nad aferama koje su se upravo na račun i iz redova HDZ-a nanizale proteklih mjeseci te počinje razmišljati o tome da uopće ne izađe na izbore.

A HDZ nije zaboravio prosvjede, koji su se prije nekoliko mjeseci valjali ulicama Hrvatske, i poruke, koje su se na dijelu njih mogle čuti. Bile su izrazito desničarske, neprihvatljive HDZ-u koji vodi Europskoj uniji lojalna i odana Jadranka Kosor, no HDZ-u treba svaki glas pa, ako ga ne dobiva HDZ, zašto ga, umjesto Željka Sačića i sličnih, ne bi dobio Karamarko. Jadranka Kosor si u kampanji neće moći dopustiti ponavljanja otrcanih fraza o crvenoj opasnosti i komunistima koji nadiru jer to više jednostavno ne pali, osobito kada dolazi od onih koji su godinama upropaštavali narod bogateći se na njegovim leđima, ali jedan Karamarko može na sebe preuzeti beskrajno ponavljanje priče o komunističkim zločinima i prigrliti one kojima je to muzika za njihove “europeizacijom” izranjavane uši. Isto tako, izgubi li HDZ izbore i uđe nakon toga u razumljiva stranačka previranja, koja bi mogla dovesti i do odlaska dijela HDZ-ovaca, Karamarko se nameće kao joker. Njegove političke ambicije ne završavaju željom za ministarskim mjestom.

Karamarko puca puno više, a za to mu je ipak potrebno određeno izborno testiranje. Kao čovjek koji gleda na duge pruge, on već godinama plete svoju političko-medijsko-poslovno-obavještajnu mrežu, koja mu je donijela kombinaciju moći, utjecaja i straha koji izaziva njegovo ime. Istodobno na svoj način i prema svojim kriterijima služi vlasti, uvjeren da je sposobniji i pametniji od onih kojima služi i strpljivo čeka svojih pet minuta.

I premda broj onih koji traže njegov odlazak postaje sve veći, a primjedbe na njegov način vođenja policije sve glasniji, Karamarko za to ne mari, jer zna da Kosorova ne može bez njega, a osvoji li Kukuriku koalicija vlast, Karamarku bi i te kako odgovaralo da ih dočeka u saborskim klupama kao predstavnik nove vrste opozicije na kakvu Kukuriku ne računa. On sebe, naime, ne vidi kao bivšeg i potrošenog obavještajca i ministra, kojem je Sabor zadnje utočište, već više kao hrvatskog Sarkozyja. Prije Carle Bruni, naravno.