Kava za tvornicu

Dok nisu pohapšeni glavni šefovi HFP-a, mnogi nisu ni znali da ta bezazlena skraćenica punim imenom jest: Hrvatski fond za privatizaciju. Ako se “poziv na kavu” nekima od te doskora “uvažene gospode” plaćao 50.000 eura, te kolike su se svote eura vrtjele, onda se HFP mogao zvati i HFMK, tj. Hrvatski fond za mito i korupciju.

Nastao na ehu slogana “Imamo Hrvatsku”, a potom dobro uklopljen u strku “ugrabi što više”, nazvanu “privatizacija društvenog vlasništva”, Fond bi poslije hapšenja svojih šefova mogao postati egzemplarom hrvatske korupcije i razlogom predizbornih svađa vlasti i opozicije.

Netko tko je nekoć čitao knjigu Zvonimira Kulundžića o mitu i korupciji Kraljevine Jugoslavije, a potom dočekao stvaranje Hrvatske, vjerovao je da je hrvatsko društvo imuno na smicalice, potkupljivanja i prijevare kakve su se događale u nekadašnjoj Jugoslaviji, a o kojima je pisao Kulundžić. Sve te neshvatljive i neviđene makinacije, korupcionaške afere i jugo-lopovluke pripisivalo se mentalitetu čaršije i balkanske hajdučije. Bili smo uvjereni da se taj doživljaj jugo-brloga - gdje se ministra koji se za vlasti “nije našao”, ismijavalo i držalo budalom - ne može u Hrvatskoj ponoviti. Pogotovo u “našoj Hrvatskoj”!

Bilo je to idealističko uvjerenje da Hrvatska neće biti samo neuspredivo hrvatskija, nego je bila prije, nego da će biti i uzoritija, tj. slobodna, pravedna i poštena. Taj je ideal ubrzo pomela realnost. Nekoć i danas, kada se želimo tješiti, taj uzmak ideala pred realnošću skloni smio pripisati ratu, nepostojanju tradicije “protestanstke etike” i ratnoj etici i ekonomiji.

Rat i poraće oslobodili su najniže hrvatske zgrtačke strasti, za koje se držalo da su samo svojstvene balkanskom istoku. Očito su te strasti postojale i u ovdašnjim mentalitetima, samo što nisu imale priliku da se ostvare i dadu si oduška. Kao što bi u nekadašnjoj karađorđevićevskoj Jugoslaviji “čovek-čigra”, koji je jedva znao našvrljati vlastito ime, doslovce preko noći, zahvaljujući “svojim ljudima”, postao vlasnikom gradskih palača, slično se dogodilo i kod nas. Dojučerašnji zgubidani, luftiguzi i dangube, koji do rata nisu priskrbili ništa, odjednom su postali majstori pretvorbe.

U zemlji gdje je bilo proglašeno da ”novac nije vlasništvo” sjajno su se uklopili i počeli bez novca “kupovati” tvornice. Radnike bi otpustili, tvornicu prodali, a novac zadržali. U tome modelu privatizacije bilo je i sofisticiranijih Čaruga privatizacije, koji su zahvaljujući političkim vezama i poznanstvima stostruko oplodili uloženu mizeriju i postali “ugledni biznismeni”. Takvom modelu HFP nije bio nevažna institucija. Sve što se u Hrvatskoj prodavalo, pretvaralo iz javnoproskribiranoga i omraženoga društvenog vlasništva u privatno, imalo je žigove HFP-a.

Stvaranje Hrvatske oslobodilo je etos hajdučke jagme. U najgrubljim oblicima kao da se težilo idealu: opljačkaj Hrvatsku, da bi je više volio. Takvi vole Hrvatsku kao što lovci vole prirodu, tj. kao lovinu. Mnoge su Hrvatine, kojima su prsa postala modra od busanja u “hrvatsko srce”, umislili da na Hrtvatsku imaju ne samo lovačko, nego i “prirodno pravo”.

Počelo je s privatizacijom, a nastavilo se rasporodajom banaka, lažnim ratnim invalidninama, saborskim mirovinama, prodajom jadranske obale... U općoj rasprodaji Hrvatske o HFP-u se godinama šutjelo, premda on, upravo zbog uloge u toj raspropdaji, sigurno nije bio hrvatski, fond - tko zna; ali je sasvim sigurno služio “za privatizaciju”. Sada smo pak najednom saznali da je netko preko HFP-a dobivao 50.000 eura za kavu, a netko za kavu dobio tvornicu!?