Kibici europskog pokera

Nekoć, dok se po Europi hvatalo generala Antu Gotovinu, dok je iz Bruxellesa poručivano: “Gotovina u Haag, Hrvatska u EU!”, hrvatsko je raspoloženje glede ulaska Hrvatske u Europsku uniju bilo slabo. Danas, nakon haaške presude generalima, kako glede njezine visine, tako i zbog njezinog spornoga obrazloženja, hrvatsko je raspoloženje spram EU lošije nego ikad. Europa u Hrvatskoj valjda nikada nije slabije kotirala nego sada.

Njezine političke vrijednosnice u Hrvatskoj možda nikada nisu bile jeftinije. Usprkos takvome prevladavajućem raspoloženju, vlast i ne mora biti osobito zabrinuta. Kako zbog “stare navade” da kroz povijest ovdašnje političke elite i nisu osobito marile o tome što puk misli, tako i zbog formalnopravnoga osigurača da većina izašlih na referendum osigura legalitet odluci o ulasku u EU. Ali i unatoč postojećem neraspoloženju, otklonu, pa i mrzovolji prema EU – što nam je zamjena, što moguća alternativa?

Europa je Hrvatima uvijek bila ideal, nešto čemu se uvijek težilo, premda se Europi uvijek i pripadalo, ili mislilo da se pripada. U tome i jest hrvatski paradoks – što se uvijek bilo Europa, ali nedovoljno Europa! Što zbog toga što kao mali i siromašni nikada s velikima i bogatima nismo mogli igrati politički poker, kakav se, kako napisa profesor Stanko Lasić, u Europi već igra tisuću godina. Naše elite u takvim velikim kartaškim igrama po otmjenim europskim salonima nisu mogle biti ni kibici. Bez države bili smo prepušteni kartaškim igrama velikih, a naša im je zemlja često bila samo kartaški ulog, kojega bi i zakartali bez imalo žaljenja. S druge pak strane, imali smo i mnoštvo manjkavosti zbog kojih nas je takva otmjena, ili umišljeno otmjena, samodopadna Europa, kao prostake i prosjake, držala dalje od svojih luksuznih palača i dvorova, slala da kao ratnici branimo njezino bogatstvo i ugodu.

I danas imamo mnoštvo svojih manjkavosti, i danas nam se čine nepravde, ali prvi put u povijesti možda dobivamo priliku da i formalno uđemo u europske salone, da u njima barem budemo kibici. Ne treba tu imati velikih iluzija, tj. da ćemo tu postati i značajni igrači. Da već ranije nismo nerazumno prorajtali svoje nacionalno bogatstvo, vjerojatno smo mogli biti i važniji igrači. Ne uđemo li kako su eurokrati obećali, uskoro i sami, ne samo da ćemo još dugo čekati nego ćemo najvjerojatnije čekati i “komšije” pa onda zajedno s njima ući u EU-salone. Najvjerojatnije bi tada i ovo današnje neraspoloženje spram EU bilo premašeno. Tada bi nacionalne frustracije zbog EU mogle narasti još više nego su sada. Hrvatsku iritira mogućnost da sa Srbijom uđe u EU “u paketu”. Jer, “iz bratskog zagrljaja” s njom se jedva izvukla, pa svaka mogućnost novog zagrljaja, makar i u EU, samo dodatno frustrira i ozlojeđuje zajedničko hrvatsko raspoloženje.

Onoga trenutka kada su se naše političke elite, i vlast i opozicija, složile da “EU nema alternative”, odustalo se i od svake ozbiljne mogućnosti da se uopće i razmišlja o Hrvatskoj mimo EU, o Hrvatskoj koja zna što će sa sobom pa i ne bila unutar formalne europske zajednice. To se dogodilo i zbog tradicionalne sklonosti naših elita da se nekome priklone, da uvijek traže novog gospodara, da uvijek ulaze u nove političke saveze, zbog valjda već genetske potrebe da se nekome podrede...

To je onaj naš nesretni mentalitet koji je lucidni Miroslav Krleža sažeo u turobnu osobinu nacionalnoga mentaliteta, u rečenicu – dođite i vladajte nad nama jer smo mi nesposobni da sami sobom vladamo. Već više od desetljeća takvu priliku vidimo u Europskoj uniji. S obzirom na naš tradicionalni mentalitet da u neki politički savez dragovoljno uđemo, a onda se protiv njega unedogled ustrajno bunimo, moguće je da će tako biti i u unutar EU. Taj savez sigurno nije ideal Europe iz hrvatskih političkih snova. Ali, što je alternativa takvome snu? Jedino realnost Balkana!