Kikaš i Škilje u akciji

Kažu da je - kad se zbroje prodane snimke i interes publike na HTV-u - serija “Prosjaci i sinovi” Antuna Vrdoljaka i Ivana Raosa najgledanija u hrvatskoj televizijskoj povijesti. Koliko je taj podatak znakovit? Ima li - Bože sačuvaj! - u sudbinskom određenju dijela hrvatskoga naroda nesposobnosti za opstanak koja se može nadoknaditi samo milošću drugih? Bit će da tome nije tako. Ali kad slušam kako smo i od koga proteklih dana dobivali plin, pala mi je na pamet Vrdoljakova serija.

I kao da sam vidio kako u njoj Kikaš iz Banskih dvora i Škilje s Pantovčaka raspoređuje svoje prosjake. Vas dvoje plinske boce na leđa pa u Alžir i Libiju, ti ćeš na brod pa u Italiju, ti preko Slovenije u Austriju i Njemačku, ti preko Međimurja u Mađarsku, a bogme čujem da bi se štogod moglo dobiti i u Srbiji, pa ćeš krenuti i put Bajakova.

Koliko god ova slika izgledala karikaturalno, očito je: Hrvatska je na raskrsnici na kojoj je značenje odluka koje će donijeti za nacionalni život odmah iza značenja pobjede u ratu. Ljudi se ohrabruju, možda se u posljednjih deset godina nikad s toliko nesuzdržanosti i otvorenosti nije govorilo o tome kako su za naciju i njezin život Europska unija, NATO, članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i druga elitna svjetska društva sami po sebi tlapnje koje zemlji ne donose baš ništa ne priskrbi li si siguran život svojim građanima ona sama. Trebalo je ovih dana slušati na Hrvatskom radiju inače nikad osobito kritičke emisije o nestašici plina i drugim energetskim nevoljama pa da se uvjerimo kako je jedan iznimno odmjeren milje urednika, novinara i stručnjaka pozivanih u studio posve svjestan apsolutne ovisnosti Hrvatske o sebi samoj, svojim sposobnostima i umijećima preživljavanja i bogaćenja.

Definitivno je prošla i još se samo umjetnom proizvodnjom u medijima i političkim elitama može održavati gotovo desetgodišnja retorika euroatlantskih integracija umjesto realne politike, mitologija europskih i svjetskih uspjeha Hrvatske umjesto gospodarskih učinaka, primanje doktorata, viteških redova i pohvala kolonijalnim podanicima kojima su tako skloni vodeći ljudi hrvatske politike umjesto solidnih mjesta na ljestvicama ekonomskog i drugog rasta. U Hrvatskoj se u posljednjih desetak godina dogodio sudbinski obrat nacije nadolje. Politika je legitimirala apstrakciju europskih očekivanja, a delegitimirala državu kojoj je to očekivanje bilo namijenjeno.

U tom obratu samo su elite vidjele svrhu tako što su zemlju prepustile europskim i svjetskim moćnicima da bi se same oslobodile brige o njoj. No ništa nije tako osvetoljubivo kao briga - dok misliš da je više nema, pokuca ti na vrata. Mesić je ove godine na odlasku, ali mnogo je više na odlasku i više malo kome shvatljiva umišljenost Ive Sanadera koji u pet godina vlasti nije dao čak ni naslutiti stvaranje strateškog temelja nacionalnog opstanka. Na žalost, i plin, i težak spor sa Slovencima, i ZERP i štošta drugo pokazuje da nije riječ o državniku nego o manekenu jednodnevnih obmana koji gaji i zalijeva kult trenutačnog opravdanja za račun svoje trajne narcisoidnosti koju hrani poistovjećivanjem s europskim iluzijama. Što god tko mislio o Tuđmanovu vremenu, Hrvatska je u njemu znala tko je, što je i čija je.

Ona to danas ne zna. Znati što si, tko si i čiji si znači i u doslovnom i u prenesenom značenju imati svoju energiju. Ova vlast sa Sanaderom na čelu te energije nema. Netko nas je privremeno osudio na šekspirijanski širok raspon između očekivanja blistava europskog statusa kojem Slovenci zavrću vratom i prosjaka i sinova na leđima uprćenim plinskim bocama što prosjače svijetom.