Kim Il-sung Titov šegrt

U malo je čemu bivši jugoslavenski diktatorski režim uživao kao u ogovaranju drugih diktatura. Rugati se sjenici da ima veliku glavu, bila je u Titovo doba omiljena medijska disciplina. Kad bi kakva sportska ekipa ili privredna delegacija putovala u Hoxhinu Albaniju, Maovu Kinu ili Kim Il-sungovu Koreju, obvezno bi joj se prikrpilo neko pouzdano novinarsko pero sa zadatkom da po povratku s puta što slikovitije opiše čemernu zemlju koja nije imala sreću da krene “Titovim putem”.

Kako se naši reporteri u pravilu nikamo nisu smjeli maknuti bez pratnje lokalne tajne policije, malo su što mogli saznati, pa su uglavnom pisali o tričarijama što su ih vidjeli kroz prozor hotelske sobe ili službenog automobila: koliko je i kakvih prometala na cesti, kako su ljudi odjeveni, izgledaju li vedro ili utučeno i s koliko su žarulja navečer osvijetljeni trgovi i ulice komunističkih metropola. Glasovita je postala konjska zaprega usred Tirane jer bez nje nije izlazila ni jedna reportaža o teškom životu albanske radničke klase i poštene inteligencije (nepoštena se ni u Albaniji ni u Jugoslaviji nije računala u ljude, a i bila je po zatvorima).

Na tu naviku bivše Jugoslavije: da s visoka gleda na svoje siromašne i zaostale rođake, podsjetile su me novinske reportaže o Sjevernoj Koreji što sam ih ovih dana čitao. Reportaže su solidno napisane i nisu nezanimljive, no zaprepašćujuće je da se u njima nigdje, ni jednom riječju, ne spominje činjenica da je ovdje, u Hrvatskoj, u kojoj njihov autor živi 65 godina, 45 godina vladao režim u svemu nalik na bivši i današnji sjevernokorejski. Reporteri se drže kao da je u Pyongyang doputovao iz Londona ili Washingtona, a ne iz države koja je 45 godina živjela u komunističkoj diktaturi. Kad se u Hrvatskoj na bilo koji način progovori o fašizmu, ne postoji ni najmanja mogućnost da se ne spomene NDH, koja je trajala četiri godine. Kako je onda moguće da se na plahtama teksta o mučnoj zbilji komunističke Koreje, koje se objavljuju u Hrvatskoj, nigdje ne povuče bilo kakva paralela s komunističkom Jugoslavijom, koja je trajala 45 godina?

Moguće je stoga što se na bivšu Jugoslaviju i danas gleda kao na državu koja je bila komunistička, ali ipak bitno drukčija od većine komunističkih država. Gleda se baš onako kako su na nju gledali spomenuti reporteri kad bi se u svojim reportažama, puni ponosa na Brozovu jugoslavensku dembeliju, zgražali nad činjenicom što se Albanci voze zapregama, Kinezi biciklima, a Korejci idu cipelcugom.

Da, Jugoslavija se u ponečemu razlikovala od srodnih diktatura, no u bitnome nije bila ništa bolja od njih, samo perfidnija. Imala je diktatora, kult ličnosti, vojsku kao povlaštenu kastu, zabranu slobodnog političkog okupljanja, granice otvorene za one koji su odlazili trbuhom za kruhom, a zatvorene i za najmanji papirić istrgnut iz emigrantskih novina... i laž kao vrhunski princip svih odnosa u društvu. Kim Il-sung je drugu Titi mogao biti samo šegrt.