Kina i SAD uskoro bi mogli početi iscrtavati nove interesne zone

Nakon susreta Baracka Obame i Xi Jinpinga na povijesnom kalifornijskom ranču Sunnylands, možda bismo zaista mogli zaključiti da Sjedinjene Države nakon više od dva desetljeća imaju pravoga partnera za razgovor. Drugi zaključak je da je Kina konačno uskočila u cipele svjetske velesile koja točno zna o čemu želi razgovarati i postići dogovor, a u čemu ne želi popustiti ako druga strana također ne napravi ustupak. Ovaj neformalni, ali svejedno povijesni susret pokazao je koje su karte na stolu i na koji način će stara i nova velesila igrati igru.

Uglavnom, dvije velesile su se vrlo lako dogovorile da se konačno počnu ozbiljno baviti klimatskim promjenama. No značajno je i to da su se uspjele dogovoriti o nečem vrlo čudnom, odnosno smanjenju emisija fluorovodika, plina koji se koristi u hladnjacima i klima-uređajima!? Da, to jest problem, ali ni približno onoliko velik kao emisija ugljikova dioksida iz fosilnih goriva! Kina i Sjedinjene Države, dvije zemlje na čijim su se zubima polomili i propali svi klimatski sporazumi, dogovorile su se: spremne su svijetu baciti kost u obliku fluorovodika, a dubinski se slažu i u tome da se nisu spremne odreći se naftnih derivata zato što to nije u nacionalnom interesu obiju zemalja. Jeftin benzin koji omogućuje apsolutnu mobilnost stanovništva jedan je od temelja američke kulture i društva, a i Kina svome stanovništvu želi osigurati taj dašak višeg standarda u obliku automobila. O termoelektranama i drugim velikim potrošačima nafte nećemo ni govoriti. Obama i Xi i o tome jednako misle. Obama želi oživiti \"američki san\", ideju da je svakom pojedincu, bez obzira na podrijetlo i društveni sloj iz kojeg potječu, sve moguće, a Xi već neko vrijeme govori o \"kineskom snu\", odnosno ideji da je Kini predodređeno da postane velesila te da je želja kineskog naroda za sretnim životom i blagostanjem najvažnija misija na kojoj trebaju raditi svi koji vladaju Kinom.

No ima i područja na kojima su se dva državnika razišla. Obama je pokušao isposlovati da Kina prekine cyber-špijunažu SAD-a, i to u samo jednom segmentu. Obamu, naime, ne muči obična, klasična špijunaža, već industrijska i ekonomska špijunaža, odnosno krađa intelektualnog vlasništva. No tu Obama polugu za pritisak na Xija nije imao zato što kineski predsjednik ima i te kakve dokaze to isto radi i Amerika. Kako nijedna strana nije bila spremna odreći se njuškanja po tuđem blagu, dogovor nije postignut. Kina je vrlo jasno poručila da nitko od njih ne može tražiti da prestanu raditi nešto što i sam radi. Pojednostavnjeno rečeno – ako jedan susjed od drugoga traži da prestane krasti šljive iz njegova dvorišta, neće postići ništa ako ne pristane da on sam prestane krasti jabuke iz susjedova dvorišta.

Kina je u Sunnylandsu također vrlo jasno pokazala da može biti jak vanjskopolitički igrač i značajan faktor u rješavanju svjetskih neuralgičnih točaka. Tu se pokazalo da je potpuno točno da će se problem Sjeverne Koreje početi micati s mrtve točke u trenutku kad Kina poželi steći pokoji važan poen rješavanjem ove krizne situacije. Xi je pokazao da je odlučio i da je potpuno spreman odigrati igru s Pyongyangom. Ako on doista pokaže da je sposoban natjerati Pyongyang da se odrekne svoga nuklearnog programa, Sjedinjene Države doživjet će svojevrsnu globalnu sramotu. Washington, koji sebe još uvijek drži najutjecajnijim čuvarom svjetskog mira, mogao bi ostati posramljen zato što posljednjih dvadesetak godina nije uspješno i dokraja riješio nijednu svjetsku krizu, uključujući i onu koja je naoko završila potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Vrlo brzo mogli bismo postati svjedoci iscrtavanja novih svjetskih zona interesa u kojem će glavni igrači biti Kina, SAD, pa i Rusija. Ne bismo trebali ostati iznenađeni ako kineska zona dođe jako blizu nama.