Klinčeki

Vozeći me, taksist se ljuti pitajući znam li možda gdje bi mogao kupiti karanfile. Poslijepodne mu punac ima pogreb, a nigdje ih ne može naći. Bio, kaže, dobar čovjek i htio mu je posljednje poštovanje odati cvijećem, koje je volio, ali da Nigdje nema klinčeka! Na našem zajedničkom placu ih ne drže,jer je, navodno, cvjećarima netko priprijetio zbog "komunističkog drača". Ali, kaže, naći će on njih, makar  u  inozemstvu.

Netko ih u gradu sigurno drži, govorim dok čovjek govori kako je i on branio ovu zemlju, ali ne razumije što je s tim ljudima da i u cvijeću vide prošla vremena. Sve do Baudelairea, i njegova "cvijeće zla", mislim, ili parafraziram kako bauk komunizma kruži i među klinčekima. Bili crveni ili koji drugi. I o Danu žena, uostalom, dijeliše ruže. Nisam razglabala o tome koji su to "zakoni" jači od tržišnih. Pomislila sam, karležijanski, da "ni med cvetjem ni pravice".

Nekako je bilo samo po sebi jasno kad su ispropadali socijalistički proizvođači cvijeća. Nisu njih održavali samo crveni karanfili, zadani simboli za sva socijalistička slavlja nego i monokulturna tehnologija. Pa kako došlo, tako i otišlo. Bilo je pokušaja, u Dalmaciji primjerice, da poduzetnici i povratnici ožive uzgoj nekad omiljena garifula, ali ni to se nije pokazalo dovoljno ukorijenjenim poslom u novim uvjetima.

Ne kupuje se u nas ni drugo cvijeće, osim za pogrebe, rođendane, godišnjice braka, maturu i promocije, a tek tu i tamo za Dan žena. Jednostavnije je, kad zatreba, uvesti nama i klinčeke. Ne samo crvene nego i bijele, ružičaste, ljubičaste, lila, šatirane A k tome i jeftinije nego da smo ih sami proizveli. Na žalost, i oni starinski, gusti, premirisni, duhovski lila i bijeli iz tradicionalnih cvetnika, rijetko su i u vrtovima, a kamoli u prodaji.

Mnogo rjeđe nego  takozvani turski, primjerice. Nekako smatram da je i to stvar mode. Dobro, političke mode. Trendovi se, kao i ljubavi uostalom, mijenjaju, pa možda i cvijet izgubi auru proskribiranoga. Uostalom, kako sam doznala tjedan poslije, čovjek je ionako klinčeke našao na Mirogoju. Ondje ih, kaže, uistinu ima kakvih ti srce poželi. Ali zar je normalno da (i) cvijeće ravnopravnost dočeka tek ondje gdje su ionako već svi i bez demokracije, bilo stare ili nove, ionako ravnopravni.