Ključ

Bio je jedan od onih dana bez sjena kad nam se život čini lijep i vrijedan življenja. Ni oblaka, ni vjetra. Dan nabrekao od mirisna cvjetanja. Žena je stajala na rubu staze koja je vodila u park. Na tratini se igrala grupica dječaka. Kad je spazi jedan od njih, izdvoji se od ostalih i potrča koliko su ga noge nosile bacivši joj se u zagrljaj. Ostali su tako časak priljubljeni jedno uz drugo – dječak obgrlivši njezina nježna koljena, a ona milijući njegove medene kovrče.

– Kud ideš? – upita je. – Na posao?
– Ne – odgovorila je žena – brzo ću se vratiti. Za pola sata. Evo ti ključ – reče – čuvaj ga ako bi išao kući prije mog povratka.
Uzeo je ključ. Nije mu bilo prvi put. Spremio ga pažljivo u džepić u hlačama pa joj se osmjehnuo.
 Da ne budiš tatu – reče žena. Pazi da ga ne izgubiš.

 Znam – dodao je uvjerljivim tonom dječak.
Nemoj dugo – reče majci udaljujući se natraške sitnim koracima. Potom se okrenu kao zvrk oko svoje osi i odletje k prijateljima koji su ga čekali cikćući i žvrgoljeći poput jata vrabaca.

* * *
Nije prošlo mnogo vremena da je netko pokušavao otkuljučati vrata. Učinilo mu se da čuje kucanje, pa plač i onda se sve opet utišalo. Mali je, pomisli, izgubio ključ.
Netko je u susjedstvu otvorio radio.

Opet trešti fuckin’ metalic onog debila iz podruma! zaključio je bijesan.
To ga je silno nerviralo. Prokleti Anđeli pakla. Bio je razdražljiv i umoran, uprljan i zgužvan.
Svalio se na postelju obučen, s cipelama na nogama, i ostao tako neko vrijeme u osluškivanju zvukova. Nije mogao zaspati.

Mališan je ponovno pred vratima plakao uporno i tužno. Čas je zavijao ko pašče, čas opet kašljao i grcao. Plač je rastao. Začas mu se ispune uši nesnosnim bubnjanjem kao da mu voda klokoće u glavi.
Uto mu uđe dijete na vrata. Suhonjav dječačić s narančom u ruci. O pasu mu krpeni smotuljak nabijen strelicama od zelenih mladih šiba. Na leđima lűk od savijena ljeskova drveta. Preko desnog ramena prebačena mu obična uzica od cipela vezana za dva kraja lűka nespretnim uzlovima.

U njemu zatalasa more neukrotiva bijesa. Uspravi se poput jablana i trgnu rukom, a naranča poletje kroz prostor kao preplašena ptica.
Strgnu tobolac s dječakova pasa. Strelice se rasuše u nečujnom slapu, rašire se zjenice u dječaka, zadršću usnice poput ružičastih cvjetova pod udarom pljuska, a malene ruke polete prema licu u silnom strahu od ludih udaraca.
Poteče vruća mokraća niz njegova gola koljena.

Čovjek zastane u svom bijesu kao da traži predah poslije naporna rada, ili je možda na trenutak osluškivao vlastito bilo koje je divlje udaralo u njegovim sljepoočnicama.
Srce dječaka skakalo je snažno udarajući o okvire prozora, lomeći slabašna krila na mutnom staklu pod zastorom u uzaludnom nastojanju da se dočepa slobode.
Ni jauknuo nije od straha.
Čovjek odjednom prosu psovke i oštrom kretnjom ruke pokaza na stolić u kutu.
Ondje su stajale tri lončanice ispunjene svježom masnom zemljom.
Dječak ništa nije razumio.

– Pokazat ću ja tebi! – povika i skoči na prestravljeno dijete. Zakriljen zvučnom kulisom Anđela pakla iz stana u podrumu stade bjesnjeti u pomamnom ritualu komadanja žrtve. Lončanice s netom posađenim mladicama pukle su poput zrelih koštica. Zemlja se rasula. Mali guravi lűk sačinjen dječjom rukom pade jaukom prebijene kičme, a tepih procvate crvenim mrljama.
Izvana se začu zapomaganje, širom se rastvore vrata i u sobu uletje izbezumljena žena. Njezin vrisak fijukne zrakom i ispuni sve kutove sobe. Prozor se s treskom otvori u punoj širini, zastori prhnu u zrak kao preplašeni leptiri, umukne susjedov radio i načas nastane mukla tišina.
Malo potom evo i ljudi. Tiskaju se okolo prozora, klimaju glavama. Došaptavaju se, ali nitko ne prilazi. Ne valja se miješati u obiteljske stvari. Prozor rastvoren, vrata otvorena.
Netko je ipak pozvao redare i hitnu pomoć.

Dijete nepomično – leži.
Čovjek se tresao kao u jakoj groznici. Žena je nastavila grčevito plakati klečeći na podu.
Zdrobljena školjka sobe odavala je tužnu sliku razorenog svijeta. Mnoge stvari razbacane i slomljene, a iznad svega opruženo opušteno tijelo krhkog dječaka.
Ugledavši policajce ljudi su se ohrabrili.
– Životinja, sadist! Iživljava se na nemoćnom djetetu – otpoče neka žena iz susjedstva.
– Tako on oduvijek – dobaci starac iz veže preko puta. – Lud, hoće da ubije.
– Ne treba se pačati u tuđe poslove – odvali netko od slučajnih prolaznika. – On ga je prebio, njegov je. Tko zna što je učinio?

– Šuti, budalo! – kaže mu suputnica. – Ne govori gluposti!
– Današnja djeca su vražja – zaključuje on.
– Ma da je i stoput vražji – dometnu susjed – svemu ima granica. – Guzica je za batine. A on se bogami, povampirio jer se nikoga ne boji. Propalica!
u2212 Ni ona nije svetica. Vidite kak okolo hoda nakinđurena ko kakva namiguša – zaključuje poznanica. – Što hoćete, kaj se dobroga može izrodit iz takvih familija?
– To je zato kaj mu je uvijek popuštala i opraštala, a malog zapuštala.
– Ja sam mislila da su idealan par – čudila se druga susjeda.
Dječakova mati drhtavom je rukom pokušavala očistiti krvave mališanove obraze tarući svoje dlanove o haljinu.

– Diše – tresla se poput ljeske – diše, diše!... – ustrajno je ponavljala. Nije se odvažila ni pogledati u muževljevo lice.
On se međutim zgurio i stisnuo poput crva preplašen oštrim nastupom redara.
Dječaka je odvezla hitna pomoć, a njega je odvela policija. Ljudi se razišli svatko sa svojim brigama. U okolnim dvorištima i u parku, na tratini, djeca su nastavljala svoje bezbrižne igre.
Nasred sobe u lokvici krvi ostao je odbačen i zaboravljen ključ.

* * *
Žena je sjedila na rubu bolničkog kreveta vrškovima jagodica oprezno dodirujući otekla mjesta na dječakovu licu.
– Kupila sam nove lončanice i maćuhice već cvatu. Sve sam sredila. Tvoj prozor je opet pun cvijeća. Pao si – reče u pola glasa.
– Nisam – odgovori dijete jedva čujno – tata me udario, jako.
– Ali si pao pa su se razbile. Ne brini – šapnu – sad je sve prošlo.
– Još se ljuti? – upita dječak

Njegov je pogled počivao na majčinu licu pažljivo motreći svaki pokret mišića i svaki drhtaj trepavica u iščekivanju odgovora.
– Ne, nikako.
– A ključ? – uzdahnu zabrinuto.
– Ne brini, našla sam ga. Bio je u sobi. Znala sam da ćeš ga dobro čuvati. Već si dovoljno velik da znaš paziti stvari. Tata ti je poslao naranču – osmjehnu se krajičkom usana žena. – Na ormariću je.

Dječak s naporom pomaknu podbuhlo lice, ali ga bol zaustavi te očima potraži naranču. Ugledavši je tako okruglu i savršenu poput usidrenog sunca u hladnom prostoru sobe, na licu mu zatitra nešto između osmijeha i grimase.