Ključan je Karamarko

Ili sad ili nikad! Ili će se državne strukture sad konačno maksimalno posvetiti borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala ili možemo na dulje vrijeme zaboraviti EU i ostati dio balkanske močvare! Kome bi koristio takav crni scenarij? Gotovo nikome, jedino onima kojima su ruke duboko u pekmezu. Mnogi su iznenađeni, pa čak i zatečeni, odlučnošću koju pokazuje Jadranka Kosor u vođenju Vlade, unatoč i ponekim opiranjima u vlastitoj stranci. A uz sebe ima dva ključna čovjeka, ministre Ivana Šimonovića i Tomislava Karamarka, koji se eksplicitno spominju u izvještaju EU-a kao najzaslužniji i kao stupovi borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Šimonovićeva karijera profesora, veleposlanika i ministra bez mrlje je i teško je vjerovati da bi se takvom čovjeku moglo narediti da “zažmiri na nepravilnosti”, da naziva suce i pogoduje ili da iz ladice u ladicu prebacuje predmete. No on nema operativnu ulogu, sudovi i Državno odvjetništvo posao rade samostalno.

Zato je sada ključni čovjek zapravo Karamarko. Za razliku od većine političara, on je samozatajan, ali to se i očekuje od profesionalaca u svim tajnim službama i policijama svijeta. Od njih se ne očekuju velike riječi, nego rezultati. Karamarko je u svom mandatu ministra unutarnjih poslova već promijenio percepciju o tome što može i što se očekuje od policije. Dosad bi bilo nezamislivo da jedan ministar „čačka“ svog bivšeg kolegu iz Vlade i resora, i koji je još usto dio vladajuće garniture. Dakako, riječ je o Berislavu Rončeviću. Jer „afera kamioni“ sigurno ne bi ugledala svjetlo dana da je Karamarko nije pokrenuo, kao što su njegovi ljudi ušli i u HEP, Podravku i u sve druge tvrtke u kojima se pokazala sumnja u nepravilnosti. Karamarko je, uz političku podršku Jadranke Kosor, predvodnik sve snažnijeg antikorupcijskog bloka koji se širi u državnim službama i javnosti. Hrvatska bi mogla postati boljom zemljom ako Karamarko uspije do kraja u svim započetim istragama. To bi konačno mogla biti zemlja za koju su ginuli branitelji i kakvu smo zamišljali devedesetih. Neki koji poznaju Karamarka kažu da ga posljednjih tjedana nisu vidjeli odlučnijeg, da se neće zaustaviti te da ima snažan emotivni pristup kad je posrijedi očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa.

U svjetlu sadašnjih istraga nikako nije na odmet podsjetiti i na njegovu karijeru u zagrebačkoj policiji. Jer on je kao njezin šef još 1994., u jeku rata i privatizacijske pljačke, podnio kaznenu prijavu protiv tada nedodirljivog tajkuna Miroslava Kutle zbog njegovih makinacija oko zagrebačkog ugostiteljskog poduzeća Gradski podrum. Slučaj se otezao ne zbog policije i Karamarka, nego zbog daljnje sudske istrage i postupka, toliko da je Gradski podrum prije otišao u stečaj i likvidiran nego što je Kutle osuđen. Karamarko je pak raspoređen na druge dužnosti. Zna se i zašto. Zato se i ne može reći da je danas to neki novi Karamarko. On je jednako bio protiv kriminala nekad, kao što je i danas, samo što su danas očito sazreli politički uvjeti da se provedu sve istrage do kraja i da se odrubi glava kriminalnoj hobotnici.

Hrvatska oporba trebala bi, ako su joj prioritet nacionalni interesi zemlje, a ne njihove fotelje, podržati u ovoj borbi Jadranku Kosor i Karamarka kako bi odradili posao zatvaranja svih kriminalaca. Svuda u svijetu takvi bi ljudi bili proglašavani nacionalnim herojima i dobili bi bezrezervnu podršku javnosti. Jer bez Kosoričina odlučnog „ne“ svemu što je bilo dosad nema ni konačnog „da“ iz EU, a ni boljeg života za lopovlukom i nepravdom izmorene hrvatske građane. Kako odlučnost postoji, očekivati je da će se vrlo brzo u Karamarkovoj mreži naći nove „velike ribe“.