Ključni izbori za Hrvate u BiH, ali i za Hrvatsku

Da nije Hrvata u Bosni i Hercegovini, tamošnji bi se izbori i u Hrvatskoj mogli promatrati kao jedna od nevjerojatnih posljedica Daytona, kao svojevrsno političko čudo. Naime, i poslije ovih izbora moglo bi se dogoditi da hrvatskog člana državnog Predsjedništva izaberu drugi, a ne sami Hrvati! Hrvati u BiH su, glede tih izbora, politički podijeljeni, a Hrvati u Hrvatskoj za te izbore nezainteresirani. Nepostojanje sloge bosanskohercegovačkih Hrvata moglo bi im još više otežati položaj, a višegodišnja politička pasivnost Hrvatske spram sunarodnjaka mogla bi, i za nju i za njih, imati dugoročne, pa i katastrofalne posljedice.

Uskogrudno je i politički kratkovidno da se dvije hrvatske stranke – HDZ i HDZ 1990. – nisu mogle dogovoriti da imaju jednoga, zajedničkog kandidata! Jer, moglo bi se dogoditi da ne prođu ni Borjana Krišto, kandidatkinja HDZ-a, ni Martin Raguž, kandidat HDZ-a 1990., nego kandidat SDP-a Željko Komšić, koji i ne mora biti izabran glasovima Hrvata.

Može se dogoditi da Borjana Krišto ne prođe budući da je manje poznata te unatoč tome što je iz jače stranke, a ni Martin Raguž, unatoč tome što je poznat jer je iz manje stranke. Da se uspjelo zatomiti i prevladati uskostranačje i predložiti zajedničkog kandidata (možda bi kao zajednički kandidat više izgleda imao Raguž), Hrvati bi najvjerojatnije imali političkog predstavnika kojega su sami izabrali. Pa i predsjednika Predsjedništva kojega su sami birali.

Hrvatska glede izbora u Bih stoji po strani kao da je se oni i ne tiču. Vjerojatno će posljedice svoje pasivnosti, tipično hrvatski, shvatiti tek za desetak godina. Taj nehajni hrvatski odnos, i vlasti i oporbe i puka, osjeti se – i traje. Gotovo da je zoran u tekstu poznatog nogometnog komentatora koji, pišući o Vahidu Halilhodžiću, treneru Dinama, tekst, dakako, ne samo radi rime naslovljava: „Bosanac je najbolji stranac“. Novinaru uopće i nije bitno što Vaha i nije Bosanac, nego Hercegovac iz Jablanice. Taj je nonšalantni, nehajni odnos prema BiH gotovo hrvatski običaj.

U Hrvatskoj se još ne shvaća da je BiH bila hrvatski biološki rezervoar, da je iz susjedne države u nju uvijek dolazilo mlado i vitalno pučanstvo, koje ju je i biološki jačalo. Ne shvaća se da je tome kraj, da bi to i za Hrvatsku moglo imati ne samo demografske posljedice. Koliko je samo vrhunskih sportaša zaslužnih za Hrvatsku podrijetlom iz BiH? Ćiro Blažević, Marijo Stanić, Zlatko Saračević, Niko Kovač, Ivan Ljubičić, Vedran Ćorluka, Marin Čilić, Mladen Petrić...

Ali nije tu za Hrvatsku važnim bio samo biološki i demografski faktor. Bosanskohercegovački se Hrvati pojavljuju i kao intelektualna sol hrvatstva. Može li se iz hrvatske kulture izostaviti Gabrijela Jurkića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa, Veselka Tenžeru i Tomislava Ladana, pa i Miljenka Jergovića, a da ta kultura ne bude na trajnom i nenadoknadivom gubitku? Hrvatskoj je Bosna i Hercegovina važnija no što se u Hrvatskoj uglavnom misli. Zato je za budućnost BiH, za budućnost Hrvata u njoj, a naposljetku i za Hrvatsku bitno da Hrvati sami izaberu svoga predstavnika. O tome uvelike ovisi i zajednička hrvatska budućnost.