Kockasto ludilo

Ako je nekada vrijedilo – „stojim na kantunu, glava u balunu“, onda danas vrijedi pogotovo. Hrvatska se gotovo pretvorila u crveno-bijelu šahovnicu, u optimistično očekivanje još jednog ne samo sportskog nego i nacionalnog uspjeha i slavlja.

Da su posrijedi velika očekivanja, na svoj način možda svjedoči i to što su bečku utakmicu s Austrijom došli gledati i predsjednik Mesić i premijer Sanader. Zajedno sa svojim i s tuđim političkim navijačima došli su navijati za Hrvatsku. Tako se politički različita Hrvatska malom historijskom ironijom navijački ujedinila u Beču, na austrijskim tribinama.

Hrvatska se u posljednjih desetak godina mentalno i mentalitetom dosta promijenila. Još prije desetak godina dio se naše političke i intelektualne elite podsmjehivao predsjedniku Tuđmanu kad bi ga kamere uhvatile na nogometnoj utakmici. Danas se više nitko posprdno ne smješka kad na utakmici spazi predsjednika i premijera.

Da se Hrvatska kulturološki promijenila, možda se vidi i po svojevrsnoj promjeni glazbenog idioma koji prati izabrane nogometaše. Nakon sportske bajke, nakon što je nogometni Šegrt Hlapić u Francuskoj, na Parku prinčeva, postao princem, svojevrsnom je reprezentativnom himnom postala “Djevojka sa sela”. Istodobno je Severina slovila kao općeprihvaćena službeno nepriznata maskota reprezentacije. Nakon što je Bilić nakon derneka u “Ludnici” izružio Srnu, Olića i Balabana, počelo se mijenjati i kulturno okruženje reprezentacije.

Da je Bilić samo promijenio muzičke navike nekih svojih igrača, već bi i to bilo nešto. Nakon njegovoga “Vatrenog ludila” više se vjerojatno ne može dogoditi da na mogućem reprezentativnom dočeku pjeva Severina, da igrački zbor u deliriju za njom ponavlja: “gas, gas”.

Bude li se nakon Austrije slavilo, malo je vjerojatno da će se oriti “muzika za kamiondžije”, da će se noriti uz Severinu. Sigurno će to biti emocionalna ludnica, ali teško će to slavlje biti u nekoj “ludnici”. Pa bila ona i od crveno-bijelih kockica. U deset godina puno se toga promijenilo. Bilića, Bobana, Štimca, Šukera, Prosinečkog i druge “sinove” tada je vodio veliki nogometni mag, još veći meštar spektakla i domoljubne euforije “tata Ćiro”.

On se osjećao kao igrački “tata”, ali se istodobno, kao što bi on rekao, ćutio i “sinom”. Na podbadanja da dopušta predsjedniku Tuđmanu da mu “sugerira sastav”, Ćiro bi lakonski odmahnuo rukom, obično kazao da je sretan što imamo državu te obvezno dometnuo da “državni poglavar” (kako je tepao pokojnom predsjedniku), ako zna voditi državu, zna i njezinu reprezentaciju!

Nenadmašni je Ćiro bio iz jednog, a njegov je “sin” Bilić iz drugog vremena. U tom su se drugom vremenu i političari nešto promijenili. Nekadašnju su nacionalnu romantiku zamijenili “politički realizam” i “politička korektnost”. Uime tih postulata političari se klone mogućeg prigovora da se petljaju u ovo i ono, ali i dalje uvijek o svemu “imaju svoje mišljenje”. A novinari ih za nj i dalje, i iznova, pitaju!

Tako je bilo i nakon utakmice s Austrijom, kada su predsjednik Mesić i premijer Sanader pozvani da nam kažu što misle o odigranoj utakmici! Začudna je ta novinarska fascinacija političarima, potreba da ih pitaju o svemu. I jednako začudna potreba političara da o svemu govore: od fiskalne politike do nogometne taktike!

U Hrvatskoj postoje valjda samo dvije stvari o kojima svi misle da znaju sve. To su nogomet i politika. Utoliko je legitimno i da političari govore o nogometu. Ako je iritantno, lako je okrenuti program. U posljednjih deset godina Slaven Bilić uspio je složiti novu reprezentaciju i promijeniti njezin glazbeni idiom, no medijski se tretman političara pak kulturološki i nije bitno promijenio. Jer, da jest, ne bi nam se nudilo da slušamo što misle i o nogometu.