Istina, koliko god da želi vlast, Kukuriku koalicija je se i boji. Koliko god da bi bilo slatko sjesti u Banske dvore i trijumfirati nad HDZ-om, tolika je i nelagoda od dana poslije. Jer već dan poslije trijumf će zamijeniti sumorna svakidašnjica, javnost će od njih očekivati brza, konkretna i efikasna rješenja, a za učenje na greškama neće biti vremena. Hotimice ili ne, ideesovac Ivan Jakovčić u intervjuu Globusu razotkrio je bojazni saveza koji smatra da mu je pobjeda već u džepu.
On bi to vjerojatno nazvao realnom analizom situacije, ali u pozadini se ipak razotkriva – goli strah. U strahu su velike oči, strah donosi neprestano osvrtanje preko ramena, traženje krivaca i sumnjivaca, potrebu za skrivanjem u mišju rupu. Pa tako govore o potrebi buđenja optimizma, a sami ne zrače optimizmom. Govore o podršci koju uživaju, a nikako da se maknu od svojih ušančenih postotaka, dok više od 40 posto građana traži za koga bi glasalo.
U oporbenom savezu znaju da ne mogu računati ni s poštedom ni s prevelikim razumijevanjem jer će očekivanja javnosti biti golema, a kritika bespoštedna. Opasnost vide u HDZ-u kao oporbi koja je spremna, kako kaže šef IDS-a, organizirati Rivu 2, masovne prosvjede protiv njih, i to, nagađa se, ponovno u Splitu. No dvije prave opasnosti za Kukuriku koaliciju oni su sami i nezadovoljni građani, koji više nikomu neće dati kredit na neviđeno.
Možda Jakovčiću i nije bila namjera stvarati alibi za eventualan neuspjeh, ali ipak je zazvučalo baš tako. Od budućih pobjednika, kakvima se vide, očekuje se više spremnosti za hvatanje u koštac s problemima, a manje objašnjavanja okolnosti i konteksta koliko god oni utemeljeni bili. Očekuje se i prije izbora obraćanje svim građanima, bili oni njihovi glasači ili ne jer ono što namjeravaju napraviti ticat će se svih. Očekuje se i zrelost svih stranaka u koaliciji i mudrost koja je, ako su išta naučili, trebala biti stečena u političkim bitkama koje su vodili u proteklih dvadeset godina. Ukratko, očekuju se hrabrost, odgovornost i promjene, a za sada se dobiva šutnja, oklijevanje i iščekivanje što jako izgleda kao kukavičluk. Izbori, koji bi trebali biti, kako mudruju političari, između berbe grožđa i kolinja, a vjerojatno u listopadu, samo su početak priče, nipošto i njezin kraj. A priča će zahtijevati prije svega iskrenu, poštenu i otvorenu komunikaciju unutar stranaka, unutar saveza i s građanima. Jer, važnije je od svega vratiti povjerenje u politiku, a to znači povjerenje većine onih koji ga sada nemaju i koji nisu slijepi stranački glasači. Ljudi mogu progutati i najbolnije mjere ako vjeruju onima koji ih provode ako znaju zašto su nužne i ako vide kraj umjesto bezdana. Ne postignu li to, izborna je pobjeda sama po sebi uzaludna, a šansa još jednom prokockana. Jer prosvjednici će, bez obzira na dobre namjere, projekte i vizije nove vlasti, vrlo brzo zapjevati i pod njezinim prozorima, i to a da ih HDZ ne organizira.
Ako Kukuriku koalicija dobije izbore, morat će se danomice potvrđivati, jer je narod pokazao da mu je dosta previše samouvjerenih, ambicioznih, gramzivih i agresivnih od kojih građani imaju samo štetu. Ne smije se dogoditi da se Linić pretvori u novog Šukera, nervoznog i spremnog na svađu sa svakim tko uputi kritiku. Milanović ne smije ni pomisliti da pokuša manipulirati medijima poput Sanadera i Kosorove, kako bi bio zadovoljniji svojom slikom u njima.
Čačić će morati suspregnuti svoj gard, a Željko Jovanović trebao bi paziti da ne postane križanac Hebranga, Kunsta i Matušića. IDS bi morao imati “sitz fleischa” dovoljno da potraje u vlasti dulje nego prošli put, a svi zajedno morali bi svoje međusobne odnose, osobne i stranačke, raščistiti prije nego što im u ruke padne vlast. Kukuriku koalicija se naime mora najprije suočiti sama sa sobom i osvijestiti vlastite mane i strahove prije drugih. Ako nađu hrabrosti za to, suočavanje s građanima bit će mnogo lakše.
Mene je sram tvoje blesavinje.