Koga to hvata panika

Netko jako pažljiv i zabrinut za moje i iseljeničke političke prosudbe želio nas je obavijestiti da nema potrebe da razbijamo glavu s pitanjima tko će pobijediti na izborima u Hrvatskoj pa su nam poslali elektroničku poštu s kolumnom iz hrvatskog tjednika u kojoj piše da je HDZ sve dogovorio i da ima sigurne koalicijske partnere za formiranje nove vlade u prosincu. Gotovo da i ne treba održati izbore! Sve je, kažu, dogovoreno i logički jasno! I bez nas, glasača! Sudeći po angažmanu pošaljitelja maila, na nama je samo da to ozbiljno shvatimo. Eto, već jesmo!

Ma nitko od nas koji smo primili mail znakovita sadržaja nema ništa protiv najava da će Sanader možda opet pobijediti na izborima jer ako to narod želi, a ne Milanovića, to treba poštovati. U iseljeništvu je barem ta demokratska regula odavna prihvaćena i jasna. Ne razumijem samo što nas u to treba uvjeravati kao da će činjenice pobjeći ili se svijet zaustaviti na izborni dan pa nećemo doznati rezultate. Koga to hvata panika? Koliko ih je samo u Americi bilo protiv Bushova izbora za predsjednika i zgražali se nad njegovim drugim mandatom, ali institucija predsjednika poštuje se i to je Amerikancima usađeno odgojem od vrtića.

Dakle, upravo kao što sam najavljivala, izborna utrka u iseljeništvu krenula je i preko interneta. Često mislim da smo mi vani, baš zbog te internetske komunikacije i nečije brige za naše mentalno zdravlje i političke procjene (tko kaže da će nas malo glasovati u iseljeništvu?) informiraniji nego građani u zemlji koji nemaju vremena za pisanje političkih poruka i ratove mailovima! Ili mi barem brže, bez straha, da straha, razmjenjujemo mišljenja! Ah ta nostalgija i naše umišljanje da možemo nešto izvana promijeniti doma i da je nekome baš strašno stalo do naših folklornih skupina, okupljanja na piknicima i vječnog plakanja za rodnom grudom.

Ma smiju nam se mnogi kući i kažu: opet oni primitivni iseljenici. Naš novac ne odbijaju! To nije pristojno, kažu oni koji su tu riječ davno zaboravili! Meni iseljenici redovito šalju poruke, vjerujući da im mogu kao novinar pomoći, da ću umjesto njih ispričati našim političarima što ih muči! Naravno, ima i političkih prijedloga i poruka. Neke su smiješne, a neke žalosne, ali ima i originalnih! Tako sam, na primjer, prije dva dana primila poruku političkog analitičara iz Washingtona koji po dužnosti, ali i iz vlastite znatiželje, prati događaje na jugoistoku Europe.

Naklonjen je Ivi Sanaderu, ali ne stranci koju vodi naš premijer. Da, točno je, i to postoji! Govoreći da mu je žao zbog tragedije naših vatrogasaca te da je dirnut koliko je hrvatski narod složan u boli, dosjetio se, pa tvrdi da je Sanader sada trebao napraviti mudar politički potez te predložiti raspuštanje svoje vlade s porukom da on neumorno radi, da želi urediti zemlju i omogućiti bolji standard građanima, ali nekako u tome nema baš veliku podršku brojnih ljudi oko sebe. Nakupilo ih se!

Trebaju mu otvorene ruke i čistka u vlastitim redovima da bi doveo nove, bolje kadrove i to će učiniti pobijedi li na novim izborima. Moj sugovornik kaže da bi to bio šok za javnost, za opoziciju, možda i za Europu, ali da bi Sanader bio definitivni pobjednik. Kad sam komentirala da to djeluje kao znanstvena fantastika i da je to nemoguće u Hrvatskoj, podsjetio me na činjenicu da je djelovalo nemoguće i da će ova vlada izručiti Gotovinu, da će se posvaditi s Glavašem, da će Žužul otići i... Kako samo ovi Amerikanci bolje pamte od nas, ali nisam sigurna da uistinu  mogu predvidjeti sve kreacije i akrobacije koje može smisliti hrvatski političar. Ma gdje je Amerika u tome za nas! Potpuno zaostala i nemaštovita!