Koji je porez po mjeri Hrvatske

Izbori su prošli, vrijeme je formiranja koalicijske vlade. Usklađuju se politički programi stranaka, srodnih, manje srodnih, pa čak i onih koje su na suprotnim polovima svjetonazorskog i političkog spektra. Ključna je riječ – kompromis. Nešto se mora i žrtvovati iz vlastitog programa kako bi se formirala barem krhka većina u Saboru.

A tijekom kampanje svi su govorili i o porezima. To neozbiljnije što su im manje bile šanse da prijeđu makar i izborni prag. Na ozbiljnijoj razini govorile su o porezima veće stranke. Čak je porez na kapitalnu dobit u jednom trenutku postao središnje mjesto sukobljavanja HDZ-a i SDP-a. Politički analitičari proglasili su fokusiranje kampanja na gospodarske teme dokazom sazrijevanja mlade hrvatske demokracije. S pravom.

Kada povežete to dvoje, dobijete mogućnost kompromisnog  mijenjanja postojećeg poreznog sustava, da ne kažem njegova daljnjeg razbucavanja. To bi bilo jako loše, posljedice bi bile dugoročno negativne. Nije stoga loše podsjetiti se kako je nastajao suvremeni hrvatski porezni sustav, koji su mu bili intermedijarni ciljevi i ograničenja i, najvažnije od svega, čemu on uopće služi, tj. koji je pravi kriterij usporedbe alternativnih sustava.

Bilo je to ovako. Usred Domovinskog rata gradili su se i temelji novog gospodarskog sustava suverene Republike Hrvatske, temelji primjereni tržišnom gospodarstvu privatnog poduzetništva. Nismo kopirali ničije postojeće stanje, ni njemačko ni britansko, jer je i ono nastalo kao plod desetljetnih brljanja u kompromisima koalicijskih usklađivanja i političkog oportunizma.

Mi smo uzimali “idealna rješenja” naputaka EU, tadašnjim i budućim članicama.
Bilo je to divno, idealno vrijeme za donošenje gotovo pa savršenog poreznog sustava. Zašto? Prvo, stari se sustav nije dao popraviti. Morao je biti jednostavno izbrisan. Time je stvorena čista, ravna, pravilnog oblika i dovoljno velika parcela za novogradnju. Sa svim dozvolama, uključivo političkim. Drugo, idejni projekt je bio tu – napuci EU. Projekt koji je uživao generalnu političku potporu zbog onoga “EU”.

Treće, postojala je jasna saborska većina. Spremna podržati svoju vladu u provođenju narečenog projekta čak i kad im nije bilo baš sve jasno o tim porezima. Četvrto, kao izravni nositelji projekta izgradnje novog poreznog i monetarnog sustava našli su se redom na Zapadu obrazovani ekonomisti, moji sveučilišni profesori javnih i međunarodnih financija – ministri i guverneri Marijan Hanžeković, Zoran Jašić, Ante Čičin-Šain i Pero Jurković. Peto, ali možda i najvažnije – krenulo se od jasno definiranih načela i ciljeva izgradnje novog sustava. Pa koja su to bila načela?

Prvo, konstatira se da je RH nova, mala država koja će otvoreno trgovati s cijelim svijetom. Drugo, konstatira se tada golema nezaposlenost, kao posljedica socijalizma i ratnih učinaka. Treće, konstatira se potreba enormnog investicijskog zamaha, kako za obnovu porušenog, tako za nove kapacitete. Četvrto, konstatira se potreba velikog priljeva stranog kapitala, jer domaća štednja nije bila dostatna za takav obujam investicija. Peto, konstatira se da, kakav god bio, porezni sustav mora biti sto posto kompatibilan napucima EU.

Iz ovih načela proizišao je logičan porezni sustav. Da biste stimulirali štednju, oporezujte potrošnju. Otuda PDV i trošarine, porezi na finalnu potrošnju stanovništva i države, kao glavni izvor prihoda. Otuda i 22 posto. Da biste stimulirali izvoz, rasteretite ga što više od direktnih poreza – otuda opet PDV, a ne porez na dohodak. A za izvoz PDV nula. Da biste pojeftinili rad – smanjite oporezivanje kroz porez na dohodak i brojne doprinose i nadoknadite to PDV-om. Opet, otuda 22 posto.

Da biste olakšali funkcioniranje novih sudionika, u tržišnom gospodarstvu neiskusnih administracije i poduzetnika, napravite sve što jednostavnije – što šira osnovica, što manje iznimaka, što manje stopa. Da biste stimulirali domaću štednju i strane investicije – ne oporezujte povećanje vrijednosti kapitala. Ne oporezujte ni dividendu, ako ste već oporezivali dobit. Socijalnu politiku vodite transferima novca iz proračuna potrebitima. Tako jednostavno, tako logično! No, je li funkcioniralo u praksi?

I te kako. Nije pretjerivanje – novi je porezni sustav omogućio obranu, oslobađanje Hrvatske, obnovu i zavidan gospodarski rast u uvjetima makroekonomske stabilnosti. Sustav koji je omogućio dugoročan gospodarski rast – kriterij je svih kriterija. I zato bi moj prijedlog stao u jedan članak zakona, u samo jednu nostalgičarsku rečenicu: “Uspostavlja se porezni sustav kakav je bio na snazi 1. 1. 1998. godine.”