Poslije otezanja predsjednika Stjepana Mesića s povjeravanjem mandata, s konačnim odustajanjem Zorana Milanovića od tvrdnje da izbore nije izgubio i da treba dobiti mandat, i sa završnim pregovorima o sastavljanju vlade, Hrvatska bi napokon mogla dobiti drugu vladu Ive Sanadera. S drugim mandatom Sanader bi mogao postati najdugovječniji hrvatski premijer. Mogao bi ako ostane u dobrim odnosima sa šarolikim društvom iz svoje koalicije. A ti bi odnosi sa šarenom koalicijom, i dugovječnost Sanaderove vlasti, mogli više ovisiti o njegovim trgovačkim sposobnostima nego o njegovom političkom i ekonomskom programu.
Ako je snebivanje i nećkanje predsjednice HSLS-a Đurđe Adlešič i koalicijskog joj pajdaša, predsjednika HSS-a Josipa Friščića, da uđu u Sanaderovu vladu, dio političke trgovine i trgovačke psihologije, onda je to "stara navada" već udomaćena u našoj politici. Ako je pak princip, onda je to novost u našoj politici. No, pitanje je koliko i dobra novost? Jer, čudno je da se netko bavi politikom, a da se kloni vlasti, da dvoji imati vlast! Moguće je da su i šefica liberala i šef seljaka podlegli nametnutom, a bedastom uvjerenju da je ući u Vladu isto što i "borba za fotelje"! Pa što će se netko baviti politikom ako ne želi vlast? Neka se onda bavi vezenjem goblena, vrtlarstvom ili vođenjem dobrovoljnog vatrogasnog društva. Ako je obnašanje vlasti svedeno na foteljaštvo, a ta isforsirana perverzija razlog za oklijevanje Đurđe Adlešič i Josipa Friščića za neulazak u Vladu, onda je to popuštanje nametnutim bedastoćama. Uz to je i politički neodgovorno jer bez njih dvoje u Vladi bit će to formalno koalicijska, a realno vlada Ive Sanadera.
Friščić je do nećkanja da uđe u novu vladu pokazao da nije "iz Hlebina", da je pronicavi Podravec i da mu ne fali, za politiku nužnog, "lukavstva uma". Đurđa Adlešič je pak i u nedavanom ovlašnom osvrtu na "lik i djelo" Vesne Pusić demonstrirala i politički i osobni stav. Bez njih dvoje Sanader bi u presudno vrijeme uz već uobičajenu stranačku pokornost svojih hadezeovaca i manjak otpora koalicijskih ministara mogao "progutati" Vladu. Drugo je pak, no i te kako bitno, zaslužuju li stranke s nekoliko saborskih mandata takvu moć kakvu su zbog poslijeizborne matematike dobile? Apsurd je da HSLS, HSS i SSDS s nekoliko mandata odlučuju tko će vladati Hrvatskom! A na koncu ne samo da o tome odlučuju nego, što je još bitnije, svaki njihov mandat i debelo košta. Svi ćemo mi plaćati i njihov pristanak uz Sanadera, a kasnije možda i njegovo kupovanje njihove političke lojalnosti.
Koalicija koja se sprema drukčija je od negdašnje koalicije šestorice. Potonja si je umišljala da ima epohalne prevratničke motive i da nakon njezina dolaska na vlast "više ništa neće biti isto". Predizborna su obećanja uglavnom ostala propaganda. Njezina su se političko-ekonomska obećanja svela na ideologiju: na histeričnu "detuđmanizaciju". Sadašnja je koalicija konkretnija, napose merkantilna. Vidjelo se to već i iz predizbornih računica Friščića i Pankretića koliko bi nova vlada trebala dati za razvoj poljoprivrede i sela, odnosno za postizbornu podršku HSS-a (HSLS-a). Vidi se to i poslije izbora, iz nabrajanja Pupovca i Stanimirovića, što bi im za potporu trebala dati Sanaderova vlada.
Ako su HSS-ova (i HSLS-ova) traženja od staro-novog mandatara manjak mjere, i SSDS-ova su preko svake mjere. Tu svaki seljačko-liberalni i srpski zastupnik koštaju puste milijune. Unatoč tome, Ivo će Sanader najvjerojatnije s njima obaviti pogodbu te postati najdugovječnijim, a možda i dosad najmoćnijim premijerom a mi sve to platiti.