Buka u komunikacijskom kanalu može se pojaviti pri oblikovanju poruke (npr. nerazgovijetna, nerazumljiva ili dvosmislena poruka), prilikom njezina prijenosa (gubitak dijelova poruke, ometajući signali i informacije) te tijekom primanja poruke (nepozornost ili informacijska preopterećenost primatelja, nerazumijevanje i pogrešno tumačenje poruka).
Ovom definicijom moglo bi se objasniti mnogo toga, mnogo toga hrvatskoga. Primjerice, izvještavanje medija o nastupu i prezentaciji Lijepe naše (književnosti) na glasovitom sajmu knjiga u Frankfurtu za koji je potrošeno blizu pola milijuna kuna, u organizaciji Zajednice nakladnika. Gotovo unisono proglašavaju ga uspjelim. Ako nekoga zanima jedna od mogućih perspektiva, ili, kako naš predsjednik voli nazvati zapise umjetnika o događajima kojima ponekad imaju čast nazočiti, poetska interpretacija hrvatskog nastupa, nastojat ću ga zabaviti istom. Ili malo ojaditi, to već ovisi o karakteru čitatelja.
Kako su nam iz organizacijskog odbora objasnili, ako nam je slučajno do sada promaknulo dok u svojim potkrovljima kašljucamo krv, ovo je godina recesije i štednje. Zbog toga nećemo na predstavljanjima imati promotore, kao do sada, nego ćemo podmetnuti naša autorska pleća i, zbog Hrvatske, recesije i međusobnog uvažavanja, predstaviti jedna drugu. Također, to smo doznali tek kasnije, nećemo imati ni prevoditelja, lijepa riječ prelazi sve barijere, pa onda valjda i ove jezične, i klizne sama u srca naših njemačkih slučajnih gostiju. Kažem slučajnih jer drugih ne može ni biti, budući da nastup, osim u hrvatskim medijima, nigdje nije bio oglašen (a domaja se baš nije odazvala). Da ne spominjem sudjelovanje na sajamskim forumima za koje se, ako želite biti iole ozbiljni, treba prijaviti još u siječnju.
Kao gošća, pozvana sam točno tri tjedna prije početka sajma. Večer prije puta, oko 21 sat, dobila sam telefonski poziv misteriozne članice organizacije koju nitko nikad nije vidio, a na mailove dosljedno ne odgovara (program nastupa, avionska karta, voucher za smještaj poslani su nam tek dan prije polaska, kad smo zaprijetili da nećemo doći jer ne vidimo smisla) u kojem me pita mogu li transportirati na sajam neke knjige autorice koja se nalazi u katalogu, ali su svi redom zaboravili ponijeti predstavljena djela.
Dakle, nakon što su organizatori procijenili da autorima prevoditelj ne treba, u stranoj zemlji neobjašnjiv je to trošak, otišli su još i korak dalje, pa se pokazalo da nije pametno uzimati zdravo za gotovo ni modernu audioopremu (mikrofon i zvučnik), nego se i za nju valja izboriti. Pa kad se svi ti razmaženi uvjeti četiriju dekadentnih spisateljica ipak ispune, tek onda kreće prava drama. Održati predstavljanje ili ne? Prvom predstavljanju nisam nazočila, budući da sam došla dan kasnije, ali, vrijedno je zabilježiti, ni ostalih dana situacija se nije bitno mijenjala. U velikom gradu, u sklopu moćnoga sajma, na malome štandu (negdje je pisalo da će štand biti u znaku Plitvičkih jezera?! – napomena dizajneru – to nitko nije primijetio, osim ako se radilo o motelu “Plitvice” na autoputu) sjede za stolom nagrađene hrvatske spisateljice: Olja Savičević Ivančević, Tanja Mravak te prevođena spisateljica i doktorica književnosti Maša Kolanović i ne mogu doći k sebi. Jer nema nikoga. Iz odbora, od organizatora, od slučajnih Hrvata, o posjetiteljima da i ne govorim. Možda je bitno reći kako neki od nas još uvijek, unatoč prijašnjim sudjelovanjima na sličnim događanjima u organizaciji naših institucija, to shvaćaju nekako ozbiljno, kako bih rekla, mlade smo i naivne, možda je to u pitanju. Iako to od nas, da budem iskrena, nitko ne traži.
Profesorica Kolanović je, recimo, za svaku promociju ponovno iščitavala romane i napisala o njima referate, osmislila nastupe (za dnevnice i čast, naravno, kakav honorar) i svakim danom bivala sve očajnija, samo zato što je vrijedna i ozbiljna. Na Oljino predstavljanje došli su njezini njemački izdavači, sve strpljivo odslušali na hrvatskom (tako se to negdje radi), iz poštovanja prema autoru, tekstu i samima sebi. Tanja Mravak danima se pripremala za razgovor o Mašinu doktorskom djelu, čitala ga i konzultirala se pitajući se hoće li biti dovoljno spremna kao promotorica takve knjige. Nimalo opuštajuće ne djeluje činjenica da za ono što nam Hrvati spremaju ne možeš biti dovoljno nespreman.
U dnevnim tiskovinama gospođa iz organizacijskoga odbora istaknula je kako je skup zamišljen kao susretište s nakladnicima koji su već objavljivali hrvatske autore. “U Frankfurtu je iznimno produktivna skupina književnica”, rekla je, dodavši kako su njihova djela naišla na iznimno dobru recepciju čitatelja u drugim zemljama. To nije neistina, samo je činjenica da je skup izgledao kao da ga nitko nije zamislio, da smo strane nakladnike vukle za rukav same, posredstvom osobnih kontakata, a da se oslanjalo na njih, produktivnu skupinu nitko ne bi razumio ni riječi.
I dok se tako u rastućoj nelagodi motamo po štandu i oko njega, prilaze nam povremeno te neke osobe koje su sudjelovale u organizaciji (ne pojavivši se ni na jednom predstavljanju) i smjerno cokću i vrte glavama. Kako se to sve tako “na brzihen” organiziralo, kako nije bilo vremena, kako su dužnosti preuzeli odviše kasno, ali kako je njima jedino i uvijek na srcu i pameti sušičavi hrvatski autor. Heh, tko im ne bi povjerovao.
Njih smo uspjeli sresti samo na nakladničkom partyju priređenom na našem štandu. Za njega jedino mogu reći kako je uspio, kad se pojavila hrana, topli i kuhani obroci kojima zaista nije bilo zamjerke (ako ću baš biti odviše sitničava i cinična, mogla bih spomenuti da smo Olja i ja dijelile istu vilicu jer ih nije bilo dovoljno, ali to je ionako bio simpatičan detalj dok smo pokušavale procijeniti njezinu vrijednost nakon našeg uzajamnog korištenja), ljudi su se sjatili sa svih strana i to nije bilo napuhano dijasporom, vjerujte mi. Da su ti vrijedni ljudi uprli barem pola snage kao u organizaciju cateringa, svih osam predviđenih stolaca na našem štandu bilo bi dupkom puno.
Kasnije te večeri, dok smo sjedile u gradu sređujući dojmove, pomislile smo, kako je to u ljudskoj prirodi i normalno, da sigurno ima naših kolega koji bi rado bili na našem mjestu, na sajmu u Frankfurtu, samo što oni ne znaju da smo tada i mi poželjeli biti doma, na njihovu mjestu.
Dok smo stajale u podzemnoj željeznici čekajući prijevoz prema hotelu, brižno sam upozorila kolegice da se odmaknu od žute trake. O ovome treba netko nešto i napisati, o ovome bi trebali pisati svi. Na što je spala hrvatska književnost, možda je dobra šala, a možda i nije. Možda je svaka kuna bila dobro potrošena, a možda i nije, ali autori bi gotovo unisono lijepo molili da ih se više ne uzima kao alibi.