Oprez, užas nas mijenja

Kutija obložena šarenim papirom za umatanje poklona stajala je u spavaćoj sobi, u ormaru s čije su unutrašnje strane vrata bili zapisani datumi rođenja, imena djece i unuka. Na ormaru su stajale dunje, dugo su ispuštale gorko-slatki miris, u sobi koja se ne grije. U kutiji su stajale fotografije, uglavnom meni nepoznatih ljudi. Voljela sam im proučavati lica, naknadno narumenjene usne i obraze, kobaltnoplave oči. Svi oni zajedno, uvijek istim redom, vodili su me do vrhunca, odnosno dna kutije, na kojem su se nalazile te fotografije. Bilo ih je možda tri ili četiri. Na jednoj su se dobro vidjeli golemi kotači pogrebnih kola, lijes, vijenac i drveni križ. U nju nisam mogla gledati dugo jer sam znala da se unutra, u lijesu, nalazi grbavi dječak Andrija, bakin pokojni brat. Teško je tada bilo reći od čega je umro, po doktora se slalo samo kad bi postalo ozbiljno, a postalo je prebrzo. Miris dunje gušio je dok sam se prevrtala stiješnjena između bake i djeda, ispod pernatog jorgana, i zamišljala unutrašnjost sanduka.

>>Bahatost i bijeda

>>Kultura besmisla

DIJETE U BLATNOJ LOKVI

Nisam imala ni blizu dovoljno informacija da bih išta nalik stvarnom mogla zamisliti, ali dan-danas kad osjetim miris dunje, preplavi me tjeskoba, strah i pomisao na smrt. Sutradan popodne, od bake bih opet tražila da mi donese kutiju.

Za točno 0,39 sekundi bit će vam posredovano otprilike 38.800 rezultata. Njegovo je lice unakažena grimasa oblivena krvlju, blijeda ondje gdje nije izranjavana, staračka koža trbuha dirljivo izložena na haubi. Oko beživotnog polugolog tijela nalazi se mreža mobitela (kao što se nalaze mreže razapete oko kineskih pogona u kojima se većina tih mobitela proizvodi, kako bi se riješio problem radnika koji se ubijaju bacajući se s krovova tvornica) koji te slike šalju u svijet. Ne bih se bavila režimom ni diktatorima, bavila bih se nama koji dijelimo naše spavaće ili dnevne sobe, kafiće i urede s utrobom izmrcvarenog čovjeka, dok, na primjer, srčemo kavu, prije nego što se odjavimo s također jedne mreže i odemo raditi nešto drugo.

U tu fotografiju u početku ne možemo gledati baš dugo, svraćamo pogled i zgražamo se. Onda kliknemo, postoji tu i video, i tamo smo. Obigravamo oko mladih pobunjenika, navirujemo se između njihovih ramena, navijamo bez glasa, silujemo i dopuštamo da nas se siluje nasiljem. Bez uloga, bez rizika da nas netko jednog dana pozove na odgovornost za sudjelovanje. Svaki put kad otvorimo dnevne novine, užas nam postaje sve bliži, polako se senzibiliziramo na još jedno ubojstvo predočeno u nizu uznemirujućih fotografija i videa, ne sluteći koliko smo trajno promijenjeni. Za otprilike četiri dana, otvarajući novine, u stanju smo reći: “Ah, opet taj Gadafi, dosadni su više s tim.” Blaženo naivni kako osjećaj zasićenosti i otupjelosti ima veze sa strašnim Gadafijem, a ne zapravo sa strašnima nama, mnogo strašnijima nego prije ta četiri dana.

Smrt Yue Yue zatekla me u hotelskoj sobi. Sve se događa pred objektivom nadzorne kamere koja nadzire veliku blatnu lokvu, vjerojatno i skladište u blizini, te pripadajući jad koji onuda prolazi. Dvogodišnja Yue Yue gaca po lokvi, mama iza kuće vješa robu, tata radi. Prvo je pregazi jedan kombi, malo poslije i drugi, dok u međuvremenu prođe osamnaest ljudi, zaobilazeći pregaženu djevojčicu. Nakon prvog kombija, dijete se još izvija i koprca u toj vodi, a može se pretpostaviti i da urla (tu nam dimenziju, na žalost, nadzorna kamera nije priuštila). Jedna je od prolaznica žena koja za ruku vodi dijete, pokraj Yue Yue ubrzaju korak. Zaustavi se tek osamnaesti prolaznik koji pozove hitnu pomoć. Nakon dva dana Yue Yue umire u bolnici, u jeku zahuktavanja velikih rasprava o društvenim prilikama i moralu kineskog društva nad kojim se svi zgražaju. Ponovno, ne želim govoriti o režimu i diktatorima, nego o nama i našoj djeci koja sjede za svojim kompjutorima, predodređenima ljudskom prirodom da kliknu na “Oprez, uznemirujuće fotografije”, i postavljam si pitanje – što će oni naučiti iz toga?

Kao što znamo, ponovljeno bezbroj puta, na ovom svijetu ništa novo. Stoljećima su obožavanim, direktno od boga postavljenim vladarima odrubljivali glave, kopali oči i takve ih izlagali na ulicama i trgovima. Bezbroj je dvogodišnjakinja živote završilo u blatnim lokvama, i to ne samo nesretnim slučajem. Ali nikada, nikada do sada toliko ljudi s možda neosviještenim perverznim užitkom nije sudjelovalo u tome.

Prije dvadeset godina tako nešto bilo nam je nezamislivo. Da nam je tko pričao, djelovalo bi strašno, suludo i nevjerojatno. Danas ne proizvodi takav učinak jer vjerojatno sutra ili za koji u vječnosti nebitan trenutak, po logici stvari, gledat ćemo još i strašnije sadržaje. Na to će nas naviknuti nježno i polako, dozirajući.

MIRIS DUNJE

Tada će Gadafijevo mrcvarenje ili koprcanje umirućeg dvogodišnjaka pred prolaznicima u lošoj rezoluciji biti tek nijemi film. Surround system u mobitelima i nadzornim kamerama nekog novog veličanstvenog tehnološkog vizionara bit će standard, u tkivo i kosti zasijecat će se oštro i jasno poput britve, vjerojatno u 3D vizualizaciji u našim sobama. Nema načina da zaštitim svoje dijete dok prolazimo pokraj kioska od razvaljenog krvavog lica drugog ljudskog bića. Nema načina da ono zbog toga postane osjetljivije, samo tuplje, što je valjda i poanta. Najlakše od svega postalo je downloadati eksplicitne fotografije čiji strašni sadržaj uguši sve druge eventualne poruke, najteže je od svega pričati, čitati, ulagati i promišljati.

Ono što sam znala o grbavom dječaku Andriji jest da je bio dobar k’o kruh i najpametniji od sve braće i sestara. Da je prabaka bila neutješna kad je umro, iako mnogi u selu nisu shvaćali zašto, kad je već bio takav. Uvijek sam iznova željela slušati o njemu, slušati uznemirujuće sadržaje, kako našoj prirodi i priliči, ali način na koji su oni bili posredovani, čini mi se, mnogo je više poticao na osjetljivost. Ovo što je posredovano danas potiče gađenje prema vlastitoj vrsti i tupilo. Prezasićeni tim neophodnim informacijama, miris dunje više nismo u stanju osjetiti.