Kome Hrvati moraju prvom zapaliti svijeću?

Još će biti zapleta, no kako bude da bude, Republika Hrvatska će se na kraju, s mnogo strepnje i nade, ipak naći u Europskoj uniji. Zlatna zvijezda europejska pod brojem 28 uskoro će biti naša. Kad je dobijemo, što s njom? Kako i gdje da joj nađemo najbolje mjesto? Zaboravimo li na trenutak žive zaslužnike (oni će se, uostalom, za sebe i sami pobrinuti) i zamislimo li zvijezdu kao svijeću, na čijem grobu da je zapalimo? Tko od naših velikih prethodnika zaslužuje da ga se sad, kad Hrvatska pod svojim imenom i barjakom ulazi u savez europskih država, a taj savez u Hrvatsku, prvoga sjetimo?

Pjesnik Marko Marulić (1450. – 1524.), kao humanist europskih i svjetskih odjeka, koji je svojim hrvatskim i latinskim stihovima sunarodnjacima pomagao da ne zaborave tko su i gdje im je mjesto, i zašto se na svom rubu kršćanske Europe ne smiju predati, i te kako je zaslužio da ga se spomenemo na ulazu u kuću u kojoj je on davnih dana imao svoj apartman. Zaslužio je da mu se zapali svijeća, ali tek nakon što se ona zapali na drugome grobu. Svijeću bi svakako valjalo zapaliti i u mirogojskim arkadama, na grobu onoga koji je Hrvatima i svim građanima hrvatskih zemalja tumačio da hrvatstvo nije zatvaranje u vlastito nacionalno dvorište, nego otvorenost prema zajedništvu s drugima, ilirca Ljudevita Gaja (1809. – 1872). Narod bez narodnosti, propovijedao je, isto je što i tijelo bez kosti, ali narodnosti u kojoj nema isključivosti, a ima potrebe za različitošću. Geslo “budi svoj” on nikad nije čitao kao “budi sam”. Samosvojnost je shvaćao kao put k drugome i u tome je program njegova nacionalnog pokreta iz 19. st. moderniji od većine onog što se danas u Europi nudi. No svijeću nećemo najprije zapaliti na njegovu grobu.

Ante Starčević (1823. – 1896.), koji se kao domoljub borio za hrvatsku neovisnost, a kao liberalac zauzimao za građanska načela, također ima neprolazne zasluge u pozicioniranju hrvatskog nacionalizma u europskom kontekstu, ali sa svijećom nećemo otići ni u Šestine.

Stjepan Radić (1871. – 1928.) na početku Jugoslavije – koju su radi zaštite nacionalnih interesa smislili Hrvati i umalo u njoj kao narod nestali – i Savka Dabčević-Kučar (1923. – 2009.) na njezinu kraju držali su Hrvatsku budnom. Njihove su dionice u podizanju neovisne države koja se sad, eto, pridružuje velikoj zajednici država, dragocjene, no svijeću ipak najprije valja odnijeti na drugi grob.

Hrvati već gotovo dvanaest godina pohode grob prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (1922. – 1999.), čovjeka koji je iskoristio povijesnu priliku, uobličio volju naroda i stvorio Republiku Hrvatsku. Na njegovu grobu stalno gore svijeće, no mi ćemo našu ipak ponijeti na drugo mjesto.

U Vukovar, na grob u kojem sa četiri sina, Mijom, Matom, Ivom i Nikom, koji su u posljednjem ratu dali živote za hrvatsku slobodu, počiva majka Kata Šoljić (1922. – 2008.). Prije svih svijeću valja zapaliti njoj, jer da nije bilo nje i drugih majki koje ona simbolizira, Hrvatska ne bi mogla ući u EU, jer ne bi imalo što ući.