Kome smeta istina o Šušku

U medijskoj sotonizaciji osoba koje su stvarale državu ni o kome nije napisano toliko laži i one zle tendencioznosti kao o ratnome ministru Gojku Šušku. Čak je i komemoracija desete obljetnice smrti izazvala ponešto stare vatre. Iako nema segmenta njegova života po kojem se nije kopalo, godinama nije napisana banalna istina: da je Šušak živio asketski.

Da je, primjerice, u Kanadi prodao kuću i u Zagrebu dobio stan te da tu počinje i završava priča o njegovoj imovini.
Da je fanatično obožavao Hrvatsku i da ga nećete naći ni u kojoj aferi. Bio je ratni ministar obrane zemlje koju je napala snažna JNA i uspio je nemoguće. Stvoriti hrvatsku vojsku, naoružati je i pobijediti! U svakoj normalnoj zemlji to bi bila herojska mitska priča na kojoj bi počivala sjećanja naraštaja. Ako se na tren spustimo u podrum u kojem čuče dezerteri koji godinama sotoniziraju Šuška i Tuđmana i poslušamo što su smislili protiv Šuška, obično bismo čuli istu pjesmu.

Da je početak nabave oružja bio netransparentan. Kao da je moglo biti drugačije u doba zabrane kupovanja oružja?! No Šuškova imovina u tim vremenima nije se ni za kunu povećala. Šušak, naime, nije Zagorec. Zamjerala mu se sumnjičavost prema časnicima iz JNA. Što bi ministar koji vodi hrvatsku vojsku u trenutku kad je trećina zemlje okupirana trebao negoli sumnjati ima li u stotinama obraćenika i onih što su ostali raditi za drugu stranu? Ima li nešto logičnije od nakane da hrvatsku vojsku ubuduće predvode mlađi ljudi, sad već dokazani ratnici, čiji patriotizam nije usiljen i probuđen ratnim vihorom?

Nakon smrti zaredala je histerija o tome da je preferirao Amerikance, lajalo se o tajnim vezama s njihovom obavještajnom zajednicom, a Perryjev dolazak na sprovod bio im je ključni dokaz. Ali, čega? Šuškove procjene da i nakon potoka nevine krvi Europa nikad neće dopustiti Oluju i njegove ocjene da se bez pomoći Amerike nikad neće zaustaviti rat u Bosni i Hrecegovini. Zar se na neki način to proroštvo ne pokazuje i danas: kad je Bush osvanuo u Zagrebu, odjednom je posve izgledno da ćemo ući u Uniju, sad se zna i dan.

Da nije pokazan američki interes za Hrvatskom u NATO-u, ni na Jarunu ne bismo smjeli proglasiti ZERP! Teza pak na kojoj počiva svaka rečenica protiv Šuška jest odnos prema BiH. Nema sumnje da tu ima krivih procjena, no svi planovi o podjeli BiH na tri dijela nastajali su na dvoru međunarodne zajednice. Što su trebali Šušak i Tuđman? Odbiti entitet za Hrvate i mazohistički tražiti današnji, ponižavajući položaj za Hrvate? Nema dvojbe da je rat Hrvata i Bošnjaka povijesna pogreška, nešto što se pod svaku cijenu trebalo izbjeći. Samo je pitanje kolika je čija krivnja za taj rat. U općem lavežu protiv Šuška taj se rat ističe gotovo kao njegov projekt.

Ovih je dana Višnja Starešina nakon dvije godine rada završila dokumentarni film "Treći pohod", koji otkriva istinu o mudžahedinima u BiH, o povezanosti s Izetbegovićem, o pripadnicima Al-Qaide u BiH, o njihovim vezama po svijetu. Unatoč javnoj prezentaciji u Zagrebu, mediji su Starešinin film složno prešutjeli! Nije li Šuškovo nepovjerenje počivalo i na obavještajnim podacima o toj temi, koji su sigurno dopirali do njega?

Dok se taji istina o mudžahedinima i tom segmentu bošnjačke politike, dok se svaki dan sve više legaliziraju zločini na kojima je stasala Republika Srpska, a pretvaranje Hrvata u manjinu ide punom parom, Šuškovo inzistiranje na entitetu za Hrvate djeluje pravično. Sa Šuškom je otprilike kao i s Tuđmanom. Što vrijeme više odmiče, to se vidi da su uvjeti za povijesnu pobjedu bili gori negoli smo mislili. Danas im, ne gubeći svijest i o pogreškama, možemo ponosno zapaliti svijeću i u mislima im sa zahvalnošću stisnuti ruku.