Za mjesec dana Amerika će se u New Yorku prisjetiti stradalih u terorističkom napadu na zgrade Svjetskoga trgovinskog centra. U prigodnoj ceremoniji šestu godinu zaredom pred okupljenom rodbinom i prijateljima pročitat će se sva imena ljudi koji su 11. rujna 2001. godine poginuli “braneći svoju zemlju” – Amerika je procijenila da su svoje živote dali za slobodu i demokraciju društva koje sljedbenici Osame bin Ladena žele uništiti, odnosno islamizirati.
Nesretnih ljudi prisjećat će se i svih sljedećih godina i desetljeća jer Amerika ne zaboravlja one koji su živote dali ili izgubili za domovinu. S posebnom pažnjom oni se brinu i o braniteljima i veteranima, a resorno ministarstvo tvrdi da ih na popisu imaju čak 25 milijuna. Sva su imena javna, poznata i mogu se dobiti podaci o braniteljima. Nitko ih posebno ne skriva i nitko to i ne pokušava jer ponos je biti braniteljem svoje zemlje pa su im iz državnog proračuna dodijeljene mnoge povlastice i olakšice.
Nema rata u posljednjih stotinjak godina u kojem Amerika nije izravno ili neposredno sudjelovala pa su njihova iskustva o brizi za branitelje i veterane zavidna i sigurno korisna demografski maloj Hrvatskoj.
No, izgleda da mi nismo populacijski tako mala zemlja jer je podatak da čak 489.407 hrvatskih građana ima status branitelja Domovinskog rata impresivan. I zbog čega se, pitaju me naši iseljenici koji žive u Americi, imena onih koji su branili i obranili Hrvatsku ne smiju, kako tvrdi Agencija za zaštitu osobnih podataka, objaviti?
Kome to može smetati i tko se to boji, srami ili mu ne odgovara da svi mi znamo njegovo ili njezino časno ime? Od završetka rata u Hrvatskoj je samoubojstvo počinio čak 1751 branitelj. Sva su njihova imena javna, poznate su nam i njihove životne priče i sudbine, pa često i razlozi zbog kojih su digli tuku na sebe. Crne kronike svih tiskovina i elektroničkih medija redovito su izvještavale o tim tužnim događajima. Je li zbog zaštite osobnih podataka trebalo i njihova imena zatajiti, ne objaviti?
Predsjednik Tuđman objavio je da je Hrvatsku branilo 360.070 branitelja, a zna se koliko se on ponosio svakim čovjekom koji se uključio u Domovinski rat i sigurno ne bi skrivao ili umanjivao njihov broj. Nakon Tuđmanove smrti lista branitelja počela je bujati pa se nije uvećala, na primjer, za desetak ili dvadeset tisuća, što bi se moglo razumjeti ako ratna administracija nije besprijekorno funkcionirala, nego za punih 130 tisuća ljudi. Nova neka vojska!
Kad bi svi oni koji imaju status branitelja, dakle gotovo pola milijuna Hrvata, na sutrašnji blagdan, Dan domovinske zahvalnosti samo objesili hrvatsku zastavu na svoju kuću ili zgradu, kao što to s ponosom rade američki veterani, zamislimo kako bi nam zemlja prigodničarski ponosno izgledala. Gdje su zapravo nestale sve one zastave kojih je devedesetih bilo na svakom koraku?
Zar je doista tako brzo od naše šahovnice zanimljivija postala ona plava europska sa zlatnim zvjezdicama? I da se ne zaborave barem branitelji koji su poginuli i kojima je posvećen Dan domovinske zahvalnosti, može li netko pametan napokon predložiti da se na proslavi u Kninu, na kojoj će biti državni vrh, pročitaju i njihova imena.
Nije valjda i to zabranila Agencija za zaštitu osobnih podataka? Barem to, kad već nema vremena, ali vjerojatno ni strpljenja – a i zakonski je kažnjivo – pročitati imena svih 489.407 osoba koje imaju status hrvatskih branitelja!