Rijetka su ljudska zanimanja koja i danas prati tolika aura ekskluzivnosti kao što je slučaj s onima u industriji zračnoga prijevoza. Zato je teško očekivati da će sindikalne akcije djelatnika Croatia Airlinesa u široj javnosti biti prihvaćena s istom razinom empatije kao i slične akcije radnika propalih industrijskih tvrtki diljem države. Razumljivo.
Za razliku od 400-tinjak tisuća svojih sunarodnjaka, radnici Croatia Airlinesa imaju posao i za njega redovito primaju plaću. Ipak, ne ulazeći u pitanje ekonomske održivosti primanja zaposlenih u Croatia Airlinesu, uvid u strukturu tih plaća otkriva već poznati trend birokratizacije u kojem se primanja i status neposrednih proizvođača kontinuirano umanjuje na račun bujanja raznih administrativnih službi.
Ta logička inverzija u kojoj oni koji obavljaju neposrednu djelatnost postaju podređeni službama koje su inicijalno osnovane zato da bi im taj posao olakšale umnogome je odlika modernog kapitalizma, ali u Croatia Airlinesu posebno je izražena. Pa tako stjuardi i stjuardese na svojim “ekskluzivnim” radnim mjestima zarađuju i 20-ak posto manju plaću od suradnika prodaje, predstavnika skrbi o putnicima i niza drugih birokrata čiji će posao u ne tako dalekoj budućnosti vjerojatno biti moguće povjeriti dobro programiranom računalu.
Ako već tvrdi da se plaće u kompaniji moraju smanjivati, uprava bi morala krenuti od “neborbenog sektora”. No, kako kad je i šef te iste uprave na aktualnu poziciju došao s mjesta šefa kompanijine podružnice u Amsterdamu s otprilike šest puta većom od one kabinskog osoblja. I onda su radna mjesta stjuardesa ekskluzivna....