Komu treba Budiša?

Kao što je nekoć iz politike nenadano otišao, Dražen Budiša sada se u nju vraća. Kao što je svoj nekadašnji odlazak iz vlasti tumačio višim političkim razlozima, tako i sada njegov politički povratak drugi tumače slično. Opet se svemu daju atributi nacionalne važnosti!
 
Sam pak Budišin povratak kao da ponovno obnavlja sjetu na njegovu nekadašnju karizmu, podsjeća na važnost poštenja u politici te na nekadašnju ulogu liberala u našoj politici. A politiku se pak pokušava tumačiti – da je ona bez Budiše jedno, a s njim sasvim drugo! Kako bi ta ukupna politika izgledala s Budišom vjerojatno će se nagađati, pogađati i predviđati sve do izbora. A možda još i više nakon njih.
 
Komu treba Budišin povratak zapravo se i ne zna. Jer i nije za vjerovati da bi nekadašnji simpatizeri i birači HSLS-a, koji su liberale činili drugom najjačom strankom, ponovno mogli glasovati za sadašnju stranačku ruinu u kojoj Darinko Kosor, sadašnji predsjednik stranke, valjda poznaje sve članove. Budišin je motiv za povratak valjda “spasiti HSLS”! Možda. Jer baš i nije pouzdano da stranci, nakon što je Darinko napustio rodicu Jadranku, “politička podrška stalno raste”. Baš i nije za vjerovati da neka ruševina može dobivati važnost. Pogotovo politička. A za pretvaranje HSLS-a u to što je od njega ostalo ni Budiša ne može proći “lišo”.
 
Jesu li Budišu amnestirali oni koji su mu svojedobno zamjerali savez s Račanom? Budiša je tada ispao naivcem. Bez njega, bez njegove političke i nacionalne karizme, SDP, odnosno koalicija, tada sigurno ne bi dobio izbore. Budiša je tim savezom SDP legitimirao kao nacionalnu, hrvatsku stranku. Za uzvrat je očekivao podršku u izboru za predsjednika države. No, umjesto njega, politički partneri podržali su ideološki im bližeg Stipu Mesića. Budišu je SDP, u tradiciji svojih političkih predaka (koji su davno, ali po istom obrascu, iskoristili lijevo krilo HSS-a da bi se dočepali vlasti, a onda ga nogom udarili u stražnjicu) uporabio, pa marginalizirao.
 
Kada se nakon nekog vremena uzjogunio na vlast koju je omogućio, Budiše su se “njegovi stranački dečki”, koje je “izmislio” i u vlast postavio, namah odrekli. Njegova se “kadrovska politika” pokazala lošim odabirom, izborom manjkavih karaktera.
 
Kadrovska se atrofija HSLS-a nastavila. Članstvo se osipalo, a nekoć najintelektualnija stranka i intelektualno se srunila. Đurđa Adlešič postala je logičan slijed Budišina odabira pogrešnih. Nakon Vlade Gotovca, stranka je povjerena Adlešički s diplomom Pedagoške akademije u Banjoj Luci! Srednjoškolac Darinko Kosor samo je krajnji ishod toga silaznog trenda. Možda su i zavičajni sentimenti (Budiša je iz Drniša, a Kosor podrijetlom iz drniškog kraja) Budišin motiv da se pridruži Kosoru. Propadne li HSLS na izborima, to će vjerojatno biti kraj liberalizma u Hrvatskoj. Ali vjerojatno će se, zbog Budišina povratka, spominjati da je liberalizam skončao s njim, a ne s Kosorom, čija je napuhanost obrnuto razmjerna važnosti njegove stranke. Kosor bi da HSLS bude nešto drugo nego HDZ i SDP, da bude “nešto između”.
 
Ali što može nejaki HSLS? Može se samo prikloniti, prikrpiti jednoj (SDP-u) ili drugoj (HDZ-u) stranci potekloj iz komunističke paradigme. Jedna je od osobina te paradigme i doći na vlast neovisno o obzirima, a kada nekoga za to iskoristiš, onda ga odbaciš. Budiša je to već iskusio.
 
HDZ ovih dana pak pokazuje drugu osobinu spomenute paradigme, kroz ono što zbori stranački advocatus diaboli koji kaže: “Polančeca smo izbacili jer nije smio reći da ga je HDZ izdao”. Valjda je trebao buharinovski bljuvati po sebi i reći da je stranka sveta i uvijek u pravu! Dakle, HSLS može birati. Hrvatska treba stranku koja neće biti iz spomenute političke i mentalne tradicije. Samo, jesu li to današnji jadni liberali, makar i s “uskrslim” Budišom.