Kako javnost obmanjuje Josip Leko koji trenutačno vodi Hrvatski sabor? Kako i dolikuje toj instituciji iznad koje je još samo Bog, kako se svojedobno izrazio legendarni Šime Đodan. Pošto ga je predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar javno pozvao da u konzultaciji s klubovima zastupnika sazove izvanrednu sjednicu Sabora zbog nakane Vlade da nezakonito proda Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku te dade u koncesiju Hrvatske autoceste i Autocestu Zagreb-Rijeka, Leko mu je odgovorio da “nepotrebno dramatizira” jer o tome “Vlada nije donijela nijednu odluku, a da i jest, to bi bilo u skladu sa zakonom.” Samo dan nakon te Lekine izjave objavljena je vijest kako je u Ministarstvo financija došla jedna valjana ponuda za savjetnika za prodaju 51,46 posto dionica Hrvatske poštanske banke.
Natječaj za izbor savjetnika objavljen je u srpnju, a prije toga Slavko Linić i još neki Vladini dužnosnici nekoliko su puta najavili prodaju te banke i Croatia osiguranja te davanje autocesta u koncesiju. Leko zacijelo sve to zna, ali govori kao da to nitko ne zna. I dok Lesar tvrdi da se Vlada sprema na nezakonitu prodaju i koncesiju, Leko kaže kako bi prodaja i koncesija, sve da se ostvare, bili zakoniti. Možda bi, kao što je zacijelo bila zakonita prodaja 95 posto hrvatskih banaka, velikih državnih tvrtki i drugih nacionalnih bogatstava, ali je mnogi ekonomisti, i ne samo oni, smatraju nacionalnom tragedijom kojom je Hrvatska izgubila financijsku i gospodarsku neovisnost i pretvorila se u koloniju.
S drskošću nižerazrednog komunističkog samosvidljivca Leko zapravo otklanja svaku mogućnost rasprave u Hrvatskom saboru – bilo o nečemu čega nema, bilo o nečemu čega može biti ali je zakonito. Nije, dakle, iznad Sabora smo Bog nego samovolja partije, izvršne vlasti. To nepojmljivo odbijanje da Sabor raspravlja o rasprodaji ostatka strateških dobara, među njima i jedine preostale hrvatske banke, znak je potpune prevlasti kolonijalnoga mentaliteta koji je u politici, gospodarstvu i financijama korijena počeo hvatati u vrijeme premijera Mateše da bi hrvatskom politikom dominirao u svim vlastima od početka 2000. godine do danas. Kao što sam, koristeći se vjerodostojnim izvorima, već pisao, do početka 1999. godine samo je oko 7 posto banaka u Hrvatskoj bilo u stranom vlasništvu.
Prodaja se banaka osjetno povećala upravo te godine, dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijevo-liberalna koalicijska vlat prodat će strancima 44 posto banaka a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.
Glavni rasprodavač Hrvatske u to vrijeme bio je Slavko Linić, a on je glavni i danas. Rasprodaja Hrvatske je u krvi i tradiciji SDP-ovih ljevičara, a toj rasprodaji prirodno se pridružila spremnost Zorana Milanovića da se radi mira sa susjedima odrekne dijelova hrvatskoga teritorija i učini druge ustupke koji će se od kolonije Hrvatske tražiti. Prema tome, iz usta beznačajnog saborskoga činovnika, koji je Hrvatski sabor unizio do svoje beznačajnosti, ne govori Josip Leko nego govore Slavko Linić i Zoran Milanović koji bezdušno prodaju posljednje strateške tvrtke, posljednje dokaze hrvatske gospodarske i financijske državnosti. Doslovce niti jedan ekonomist te odluke Vlade ne odobrava, već ih, štoviše, svi smatraju pogubnim. Nekome je očito do toga da Hrvatska u Europsku uniju ne uđe što nemoćnija, nego potpuno nemoćna. Tada Zoran Milanović neće biti “i Briselac” nego samo Briselac.
Davanje autocesta u koncesiju je luđački potez, na njima dakle treba zaraditi koncesionar i još treba platiti novac državi koja treba plaćati dugove i biti u plusu. Ako se državi ne isplati imati autoceste kako će se to isplatiti koncesionaru. I opet se je tu našao naš vrli ekonomski stručnjak ministar Grčić koji tvrdi da postoje tvrtke koje su specijalizirane za takve poslove - znači privatna tvrka je sposobna upravljati autocestama profitabilno , a država nije - ministar bi onda odmah trebao podnijeti ostavku! U Velikoj Britaniji su za vrijeme Thacherice i njezine neoliberalne politike privatizirali željezničke pruge - privatna tvrtka je željela maksimizirati profit i nije ulagala dovoljno novca u sigurnost i popravke sve dok nije došlo do velike željezničke nesreće kada je postalo očito jasno da takav model ne funkcionira i da država mora preuzeti odgovornost. Te autoceste nisu od Milanovićeva ili Linićeva dide da bi mogli raspolagati s njima kako žele, one su vlasništvo naroda i zbog toga je jedina logična stvar REFERENDUM!