Koncesije za neznalice

Sagradili smo autoceste, u njih ulupali više od 40 milijardi kuna i sad ne znamo što ćemo s njima pa bismo ih mogli dati u koncesiju. Nekom strancu koji će nam iskeširati silne milijarde, od kojih ćemo onda spasiti Hrvatsku od propasti.

Kojeg li jednostavnog plana za spas gospodarstva, državnih financija, naroda! Priča o koncesijama na već izgrađenim autocestama u Hrvatskoj provlači se u javnosti otkako je Kukuriku koalicija došla na vlast. Opet. Jer već se o tome raspravljalo, iste ideje, odnosno planove, imala je i bivša vlast koja je isto tako na brzinu htjela doći do velikog novca pa je odustala.

Iz dva razloga. Jedan je bio stav javnosti koja se protivila da se ono što su plaćali građani izravno i neizravno da strancu, a drugi je bio taj što nisu mogli naći koncesionara koji bi im odjednom dao nekoliko milijardi eura za 30 godina upravljanja autocestama.

A malo tko je spreman na to. To pokazuju i primjeri već postojećih koncesija u Hrvatskoj, od kojih bismo puno mogli naučiti. Pa bismo onda vidjeli da koncesije ne donose državi baš puno love. U biti ne donose ništa. Čak su trošak za državu. Pod koncesijom su već u Hrvatskoj Istarski ipsilon i autocesta Zagreb – Macelj. Koncesijski ugovori za te autoceste počeli su se sklapati 90-ih godina, a dobivale su ih tvrtke iz jakih država. S obzirom na to da su ti ugovori bili jako nepovoljni za Hrvatsku, davanje autocesta u koncesiju može se tumačiti i kao plaćanje time hrvatske samostalnosti. Francuska građevinska tvrtka Bouygues tako je dobila u koncesiju Istarski ipsilon, njemački Walter Bau AZM, talijanski Astaldi autocestu Zagreb – Goričan, a američkom Bechtelu pripala je čast da gradi autocestu Zagreb – Split.

Francuzi su htjeli odmah na običnu cestu u Istri naplaćivati cestarinu, Istrani su se pobunili pa su morali odustati od te namjere, ali su zauzvrat dobili pravo naplate tunelarine kroz tunel Učka koji je već bio sagrađen! Walter Bau je otišao u stečaj, njegove je poslove preuzeo austrijski Strabag koji je ugovaranje o koncesiji na AZM-u, započeto 90-ih, okončao tek 2004. godine. Pod koncesiju je odmah dobio već izgrađenih 40 kilometara te autoceste, preostalo mu je bilo sagraditi još 20 kilometara.

Talijanska građevinska tvrtka Astaldi nikad nije izgradila autocestu Zagreb – Goričan, s njom je ugovor o koncesiji raskinut, a Hrvatska je za to morala platiti penale od nekoliko stotina milijuna kuna. A Hrvatska je dosad od koncesije koju je Bouygues dobio 1995. godine na Istarskom ipsilonu dobila nula kuna. Ali zato je koncesionar od države dosad dobio oko 1,3 milijarde kuna financijskih doprinosa, a do kraja koncesijskog razdoblja platit će još 2,1 milijardu kuna. Od koncesijske naknade pritom država neće nikad dobiti ni lipe. Strabag dosad nije platio ni kunu koncesijske naknade, samo je platio oko 200 tisuća eura kamate za zajmove koje je dobio od države! Sad se pak javljaju ideje da se daju kompletno izgrađene autoceste u koncesiju. Cestarina je na tim autocestama sad 41 lipu po kilometru za osobna vozila. Cestarina na Ipsilonu i AZM-u je i do 50 posto skuplja od toga. A koncesionari još i ne plaćaju PDV! Koncesionar dakle ne plaća ni poreze! Pa moguće je vrlo lako zamisliti kolika bi bila cestarina na autocesti prema Splitu kad bi je preuzeo koncesionar. Pogotovo ako ne bi bio oslobođen PDV-a.

Cestarina od Splita do Zagreba mogla bi tad biti i 300 kuna, za razliku od sadašnjih 157 kuna. Pritom treba znati i da vozači u Hrvatskoj, vozili se ili ne po autocestama, iz svake litre goriva koju kupe daju 60 lipa za autoceste! U 10 godina otkako je uvedena ta naknada, vozači su platili dosad oko 15 milijardi kuna za autoceste. Svaki vozač je tako prosječno u 10 godina iz svog džepa dao 10.000 kuna za autoceste. Građeni plaćaju autoceste i kroz cestarinu, kroz državni proračun... Autoceste su, dakle, već u koncesiji – građana i poreznih obveznika.