Konsenzus – malo sutra!

Zadnje vijesti iz Bruxellesa kažu da Europska komisija ne odstupa ni milimetra i ne dopušta nikakve izmjene Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Slično kao sa Zakonom o policiji, europski su se činovnici ukopali u rovove, a Vladi ne daju dirnuti ni slovo. U praksi to znači da je premijer Zoran Milanović i dalje blokiran u namjeri da u Nadzorni odbor Ine imenuje svoja dva ministra – financija, Slavka Linića, i gospodarstva, Radimira Čačića.

A stvar je važna. Ina je nacionalna naftna kompanija koja je pod potpunom kontrolom mađarskog MOL-a. Izmjenama dioničarskog ugovora bivši premijer Ivo Sanader MOL-u je predao upravljačka prava (prema optužnici po kojoj mu se sudi, Inu je prepustio Mađarima za mito od 10 milijuna eura), a potom su, načinom na koji ih se tretira, hrvatski članovi Upravnog i Nadzornog odbora u Ini još dodatno marginalizirani.

Nije li, eto, upravo Ina stvar od nacionalnog interesa, a to što je učinio Sanader (doduše, još se čeka sudska presuda) potez koji se slobodno može nazvati nacionalnom izdajom? Jeste. I to je pitanje o kojem bi konsenzus između novog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića bio od državnog interesa. Kada bi Karamarko, kao šef oporbe i ujedno član bivše vlade koja je u dogovoru s Bruxellesom donijela Zakon o sprječavanju sukoba interesa koji se sada pokazao kao problem, također lobirao za njegovu izmjenu, šanse da se smekša europske činovnike sigurno bi bile veće.

Kad je riječ o Ini, nacionalni je interes neupitan, no lako se okladiti da postizanje konsenzusa između vlasti i oporbe pada već na prvom koraku. Podržavajući Vladu u nastojanjima da izmjeni Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Karamarko bi posredno lobirao za Čačića i Linića. A to će biti malo sutra! Bez obzira na to za kolikog se domoljuba izdavao, Karamarko sigurno neće obijati vrata po Bruxellesu da bi krčio put za poziciju Liniću koji ga je prije godinu dana nazvao špijunčinom.

Dakle, što se Ine tiče, Vladi vjerojatno ne preostaje drugo nego da probleme s nacionalnom naftnom kompanijom nastoji riješiti u razgovorima i dogovorima s MOL-om.

Vjerojatnije je da će se nacionalni konsenzus dokazivati kroz stvari koje su – kako je to i sam Karamarko rekao – notorne. Recimo, na imbecilnoj provokaciji novog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koji je ustvrdio da je Vukovar bio srpski grad, a usto se još u austrijskim novinama podičio vlastitom četničkom prošlošću. Nikolićev ispad, međutim, spada u pitanje nacionalne osjetljivosti, ali Hrvatskoj, koja je pobijedila u ratu, ne predstavlja nikakav izazov. Pred nama su drugi nacionalni izazovi. Kratkoročno je to izlazak iz krize, a dugoročno je trasiranje hrvatske političke i gospodarske budućnosti.

Bilo bi poželjno kada bi vlast i oporba za početak definirali što su to nacionalni interesi. Preduvjet je, međutim, da se Milanović i Karamarko doista sastanu i o tome porazgovaraju. Oko toga se nešto počelo petljati, ali obojica su ruke zavukli duboko u džepove. Milanović ispipava teren pa je namjeru za susretom i razgovorom novom šefu oporbe poslao neformalnim kanalima, i to dok je bio na putu. Karamarko, pak, javno pozdravlja načelni stav o konsenzusu, ali se pravi blesav u odnosu na Milanovićevu poruku koja mu je upućena odmah nakon pobjede na predsjedničkim izborima u HDZ-u.

Očigledno je s jedne i druge strane na djelu politički igrokaz. No, Hrvatskoj to najmanje treba. Te predstave oko konsenzusa i dogovora gledali smo ne tako davno kada je Jadranka Kosor bila premijerka, a Zoran Milanović šef oporbe. Kosor ga je pozivala na kave, razgovore i dogovore i pritom molila Boga da ne dođe. A onda je kukala da je oporba bojkotira i ne želi konsenzus o važnim pitanjima kao što je EU. Očekuje se da će Milanović biti ozbiljniji. To pak znači da će vođi oporbe formalizirati poziv za razgovor, prezentirati stvari oko koje je moguća i potrebna suglasnost, a na Karamarku je onda da se izjasni ovako ili onako. Ako ništa drugo, barem će se znati tko puše u koji rog, kako oko Ine, tako i o drugim stvarima.