Kad je Ivica Račan kao premijer 2001. napokon htio riješiti granični spor sa Slovenijom, sve je učinio u tajnosti. Prvo je iznenada i bez valjana objašnjenja raspustio državnu Komisiju za granice koja je dotad radila 11 godina. Jer mu više nisu trebali stručnjaci koji su mu servirali rješenja koja nisu bila pogodna za njegov tajni plan. Stručnjaci su mu jednostavno postali smetala. Račan je nakon toga, daleko od očiju hrvatske javnosti, s tadašnjim slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom u četiri oka dogovorio sporazum na izravnu štetu Hrvatske, tadašnja ga je njegova Vlada zatim prihvatila i on ga je konačno i parafirao.
No na tome je samo i ostalo jer je Račan na kraju bio suočen sa snažnim negativnim reakcijama javnog mnijenja i oporbe, ali i dijela SDP-a te vlastitih koalicijskih partnera kojima je sve radio iza leđa. Sporazum je tako ostao mrtvo slovo na papiru, ali snažan uteg Hrvatskoj na koji se Slovenija stalno pozivala, a Račan se poslije pravio kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sporazum potpisao netko treći, a ne on osobno.
Sad se događa opet nešto slično. Tajna diplomacija koju je nametnuo EU izradila je arbitražni sporazum koji se držao daleko od očiju javnosti, a objavljen je tek nekoliko dana prije nego što bi trebao biti potpisan. Javnost i stručnjaci dovedeni su gotovo pred svršen čin. Jadranka Kosor i Vlada nemaju gotovo nikakvu javnu potporu za potpisivanje arbitražnog sporazuma sa Slovenijom u obliku koji je poznat.
Vlada nema nikakvu potporu pravnih stručnjaka čiji se stavovi i upozorenja sustavno ignoriraju. Čim je Vlada napustila stajalište da granični spor treba riješiti Međunarodni sud pravde, bilo je očito da će se granično pitanje rješavati političkom intervencijom i trgovinom, a da će se zaobići stručnjaci i međunarodno pravo svugdje gdje oni smetaju političkim dilovima.
Hrvatski su građani uvjereni da je sporazum na štetu Hrvatske iako Jadranka Kosor ponavlja da će to biti situacija „win-win“. Gotovo nikoga nije u to uspjela uvjeriti, o čemu govori i nadasve snažna subotnja reakcija Katoličke crkve kroz njezinu Komisiju „Iustitia et pax“.
Politika nas je sve zapravo dovela u ovakvu gotovo bezizlaznu situaciju. Politika koja slijepo postavlja rokove kad bismo trebali ući u EU, i to i sadašnja vlast i oporba iako je mnogo važnije kako ćemo ući u EU, a ne kada. Sadašnja vlada baca sve karte na što brži ulazak u EU pa je zato i ranjiva. Zbog tog cilja mora raditi kompromise i popuštati, pa tako i Sloveniji na njezine ucjene kojima traži hrvatski teritorij.
EU se ponaša gotovo jednostrano pa staje na stranu svoje članice protivno pravilu da se ne može miješati u bilateralne sporove dviju država. Oporba pak ništa ne radi konstruktivno nego samo likuje nad Vladom i gleda kako da je sruši jer su Milanović, Čačić, Jakovčić i kompanija gotovo opsjednuti time da što prije zasjednu u vladajuće fotelje. Samo, što bi bilo tada? Kad je cilj samo dolazak na vlast, a ne programi i sposobnost? Bila bi to sigurno vlast za pamćenje!
I na kraju, Jadranku Kosor trebali bi i te kako zabrinuti i glasovi američkih pravnih stručnjaka koji su vidjeli javna upozorenja akademika Davorina Rudolfa. Jer on smatra ne samo da će ovakvim sporazumom arbitražni sud biti prisiljen odlučiti o opsegu slovenskoga koridora prema otvorenom moru oduzimanjem hrvatskog teritorija nego i da će se otvoriti i opasan presedan prema Crnoj Gori i BiH, ali i da će u pitanje doći Osimski sporazumi.
Njegov je zaključak da je ovakav sporazum čak lošiji od Račanova. Kad su vidjeli njegove argumente, američki su stručnjaci zaključili: „Rudolf je u pravu“! Hoće li stoga i ova vlast također biti za pamćenje?
mislim da je ovo jedna od rijetkih situacija na kojima svi mogu shvatiti sto znace, eto nama upravo potrebne, rijeci izuzetno dobro opisujuci situaciju u kojoj se nalazimo: \"Za dom, spremni!\"