Prema vladajućem medijskom nauku, za masturbaciju dobrodošao je i etatistički pristup, dok je za kapital utjecaj države nepoželjan osim kad otklanja barijere koje stoje na putu porastu (ekstra)profita na račun radnika i potrošača. Buduće generacije potlačenih i izrabljenih povlaštene su jer Vlada energično brani da se 11-godišnjacima tumače sve koristi masturbacije, nešto starijima didaktička uloga pornografije, pretežno dobre strane prostitucije, te tko zna što još sudeći po preporučenoj literaturi koja bi na štošta mogla inspirirati kojeg uvrnutog učitelja. Iako će većina, bili vjernici ili ne, kurikulum prilagoditi svome svjetonazoru, Vlada do zadnjeg slova brani famozni četvrti modul kurikuluma zdravstvenog odgoja, pa i literaturu koja zabrinjava i roditelje liberalnijih shvaćanja. Spolni odgoj je potreban, ali ne da šokira vjernike o čemu bi trebalo voditi računa i da su u manjini. Uvjerenja mogu biti i protiv zdravlja ljudi pa država mora intervenirati, pri čemu i sama ima općecivilizacijska ograničenja. Tako Konvencija UN-a o pravima djeteta inzistira na interesu djeteta, apostrofira poštovanje prava i dužnosti roditelja te izričito govori o pravu djeteta na slobodu izražavanja vjere ili uvjerenja, pri čemu su moguća samo ona ograničenja “koja su prijeko potrebna radi zaštite javne sigurnosti, zdravlja ili morala ili temeljnih prava i sloboda drugih”.
Mnogima iritantnu “O užitku” vjerojatno je preporučio seksolog koji ju je i preveo, dok je ostali autori kurikuluma, pa ni dječji psiholog, očito nisu čitali. Inače bi to odbacili jer ni kao preporuka nije “prijeko potrebno”. Osim ako cilj nije iritirati vjernike. Nepopustljivost do zadrtosti začuđuje jer se polemizira o tek dva do najviše pet školskih sati u jednoj školskoj godini za učenike od trećeg osnovne do trećeg srednje. Znači, ni izostanci nisu problem, ali je li to u interesu djeteta? I, je li Crkva zaslužila takve kritike, koje su izostale kad je država rezala ispodprosječne učiteljske plaće iako se i tu radi o dobrobiti djece.
Kao što vidimo, svakoga se može kritizirati. Ali, kad kapital razara čovjeka, to se nikad tako i ne kaže. I Crkva tad govori u rukavicama. Svi su obzirni prema “svećenicima” kapitala koji propovijedaju svjetonazor novca. Menadžeri nikad nizašto nisu krivi, a ako i jesu, njihove pogreške plaćaju radnici i porezni obveznici. Dok se političare odavno tretira i kao estradne umjetnike, pa samo rijetki nisu zvijezde i/ili žrtve trivijalizacije, što se prenijelo i na kulturnu, intelektualnu, pravosudnu i inu elitu, osim na – ikone gospodarstva. Samo nas s njima ne zanimaju “opuštene” priče, već profesorski ozbiljni razgovori o svemu, samo ne o onome što oni rade.
“Bojim se da Vlada ne krene u ekonomsku diktaturu”, kaže za Večernji Ljubo Jurčić, koji je već otprije zbog našeg mentaliteta skeptičan što se rad kao roba prepušta dominaciji kapitala pa smo nakon diktature proletarijata, kaže, trenutačno u diktaturi kapitalizma. Ni globalni pokreti neposredne demokracije nisu dali rješenje, koje se u najrazvijenijim europskim zemljama na državnoj razini traži i kroz medijsku strategiju. Stoga je, sada već evidentno veliki, uzgred nesmijenjeni, Milan F. Živković umalo postao žrtva nerazumijevanja da javni mediji mogu u diktaturi kapitala obogatiti pluralizam javne riječi. Inače, privatizirajmo i HRTV.
upravo tako. npr. ivicu mudrinica nitko ne smije ni spomenuti. ako tko ne zna za njega, to su oni likovi koji su se mogli nonsalantno naslikavati s pokojnim predsjednikom tudmanom, a danas se bez problema kadriraju s josipovicem. lova busi di burgija nece