Korupcija nije od jučer

Korupcija je svuda oko nas. Toga bismo svi mi trebali biti svjesni. Ne trebaju nama posebna istraživanja. Svi mi jako dobro „znamo“ da se korupcija u nas i te kako ukorijenila, pa tako i sudski procesi koji se sad vode, i afere koje nas svakodnevno zapljuskuju, nisu nikakvo iznenađenje. Pa „zna se“ da se ispit može položiti ako se nekoga „podmaže“, „zna se“ da se do boljeg doktora i mjesta u bolnici može na isti način, „zna se“ kako se podmazuju političari, „zna se“ kako se može dobiti bolji posao s državom, „zna se“ kako se domoći boljeg zaposlenja... Ako netko i bude uhvaćen, u kuloarima se najčešće čuje da su to sitne ribe, a da one velike nisu ni okrznute. I sve se to „zna“ jer je to dio našeg svakodnevnog života. To je zapravo naša najveća tragedija.

Možemo mi prihvatiti najbolje zakone, ali ako se ne promijeni ponašanje ljudi, onda od svega nema puno efekta. Nema to veze sa strankama i ideologijama, crnima i crvenima, desnima i lijevima. Svi su joj podložni.

Kad se tome još pridoda neučinkovitost državnih tijela, represivnog aparata, nepostojanje političke volje, onda korupcija caruje na svim razinama. I to je nama najveća prepreka u bilo kakvom razvoju. Vlada će proći ili pasti upravo na borbi protiv nje.

Međutim, treba upozoriti na nešto što se pokušava podmetnuti javnosti, a što nikako ne stoji. Pokušava se podmetnuti kako je korupcija počela s privatizacijom, koja se pak nekako poklopila s hrvatskim osamostaljenjem i ratom. U tom je smislu ovih dana Stipe Mesić govorio i u Sarajevu, kad je napomenuo da za svoje „zaostajanje mi moramo u prvom redu okriviti sami sebe jer se tranzicija u našim zemljama znatnim dijelom poistovjetila s privatizacijskom pljačkom, s korupcijom koja se uvukla u sve društvene strukture...“. To je samo polovična istina, kao i ono što piše na web stranicama Ministarstva pravosuđa, pod antikorupcijom, da je korupcija osobito izražena „u društvima koja prolaze kroz proces privatizacije“. Sve je to samo djelomična istina. Prava istina jest da korupcija u nas nikad nije ni bila iskorijenjena! Jugoslavija je grcala u njoj, što bi trebali znati oni koji se inače vole baviti jugoreminiscencijama.

Koruptivno ponašanje u Jugoslaviji samo se nastavilo i kasnije, a nije korupcija najednom nastala zbog privatizacije i tranzicije. Da je tome tako, dovoljno je citirati i samog jugoslavenskog vođu Tita koji je o njoj progovorio na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. godine: „Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha.

Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene.“

Kao i u privatizaciji, tako i u Jugoslaviji, korupcija je bila moguća upravo zato što je ekonomska moć bila u rukama malog broja ljudi, i što se sve događalo u uskoj povezanosti političkih i ekonomskih središta moći. Bilo je, dakako, korupcije i prije Jugoslavije, ali s ekonomskim razvojem ona se u bivšoj državi pretvorila u pravu hobotnicu. Jugoslavija je pucala od gospodarskih afera, samo treba malo zaviriti u tadašnje novine. To, dakako, ne smije biti nikakav izgovor za naše današnje stanje ili olakotna okolnost. Ali neka se zna.