Korupcija počinje sa školskim ocjenama

Sa zanimanjem sam pročitao novinsku priču o gimnazijalki Ani iz Zagreba. Na kraju trećeg razreda Ana je dobila jedan iz matematike i poslana je na popravak. Na popravku opet nije uspjela dobiti prolaznu ocjenu, ali ni pasti razred. Pozvana je k direktorici škole. Dat ćemo ti dvojku iz matematike, predloženo joj je, ali pod uvjetom da napustiš našu školu. Zbunjena Ana prihvatila je direktoričinu ponudu i s nezarađenom ocjenom otišla u drugu školu.

Pokraj te bih priče prošao kao pokraj turskog groblja, da me nije podsjetila na jedan neugodan doživljaj iz mojih gimnazijskih dana. I da me nije odvela u nizanku o korupciji od koje se trese Hrvatska.

Kao gimnazijalac sukobio sam se s profesorom hrvatskoga. Za školsku zadaću s nekim krležijanskim motivom dobio sam dvojku. Ocjena mi se nije svidjela, a još manje obrazloženje da sam je dobio zbog toga jer sam promašio temu. Ako sam promašio temu, rekao sam profesoru, dajte mi jedincu. Dobro, odgovorio je, neka o ocjeni odluči razred! No, kad se iz razreda začulo: četvorka, petica, profesor je zgrabio imenik i upisao mi jedinicu.

Umjesto zarađene jedinice Ana je dobila nezarađenu dvojku, a ja sam umjesto zarađene dvojke dobio nezasluženu (drskost se ne računa!) jedinicu. U oba slučaja, bez obzira na neke razlike, ocjenjivači su pogriješili. Samovoljno mijenjajući dobivene ocjene, oni su pokazali ne samo da im te ocjene ništa ne znače nego i da je cijeli školski sustav vrednovanja znanja običan dim. Ako Anina jedinica bez ikakve veze s Aninim znanjem može postati dvojka, onda se i svaka druga jedinica bez po muke u nekom kabinetu može pretvoriti u bilo koju ocjenu. Ako je Anino neznanje za prolaznu ocjenu, nije li znanje ostalih učenika iste škole za neprolaznu?

Škola iz koje je Ana morala otići navodno je bila vrlo ugledna. Nakon što je njezina direktorica javno priznala da su svojoj bivšoj “učenici izišli u susret”, darovali joj ocjenu i tako pomogli “da ne izgubi godinu” (JL, 4. 10.), ona to zasigurno više ne može biti, ako i ikako može biti. Jer, kome treba škola u kojoj ocjene nisu ni u kakvu odnosu sa znanjem. Tko će cijeniti maturalnu svjedodžbu škole u kojoj se učenici ne ocjenjuju, nego im se izlazi u susret. Što da se radi sa školskim diplomama na koje se ni Siniša Labrović ne bi udostojio popišati.

Znam, naše se školstvo već godinama guši u poplavi nevjerodostojnih ocjena i pitanje je koliko smisla ima inzistiranje na odgovornosti zbog neke nezaslužene dvojke. Ima, jer u jednoj su ocjeni sve ocjene i ako se ne ustraje na vjerodostojnosti jedne, sve će biti nevjerodostojne. Škola je prvo sudište s kojim se mladi čovjek suočava i ako je ono nepravedno, kakvo on mišljenje može imati o sudu kao instituciji, pa i društvenim institucijama uopće.

Izlaženje u susret umjesto poštenog ocjenjivanja, kao i svako manipuliranje ocjenjivanjem, zapravo je samo oblik korupcije. A počne li se s korupcijom u školi, nema te sile koja će je poslije, kad se raširi oko škole, moći iskorijeniti.