Kovalova

Tog dana kiša je gadno padala. Srećom, frend mi je posudio kišobran jer smo se razišli blizu njegovog stana. Već sam pokisao kada sam se našao s njim, ali sam se u međuvremenu i osušio.
Bilo je kasno. Na stanici samo neki tip u maskirnoj jakni i kratkim smeđim hlačama. Ćelav lik, viđao sam ga već par puta u busu.
Još petnaest minuta i bus bi trebao krenuti. Tip je ustao i otišao do kioska preko ceste. Sjedio sam sam na metalnoj klupici i gledao kako pljušti. U crtama je padala na pocrnjeli beton. Autâ gotovo da i nije bilo.

Odjednom se pojavila ta baba. Sjećam se samo da je stala pred mene i rekla "Gospodine, Kovalova, koji bus?" Nisam razumio, pa sam je samo gledao. "Kovalova, Kovalova?... Koji bus? 217 ili 215?" "Ne znam, nisam nikad čuo za tu ulicu", odgovorio sam. Bila je uporna. "Ima veliki plac". Govorila je nekako čudno, nervozno, brzo. Da nije malo luda. Smetala mi je. Kasnije sam shvatio da je riječ o naglasku. Albanskom, valjda. "Kuda ide 217?" "Ne znam, stvarno. Nisam nikada išao tim busom". "Kovalova? Tamo vozi ili 217 ili 215!" objašnjavala je. "Kuda ide 215? Ide li Kovalova?" "Ja se vozim svaki dan s 215 i nisam čuo za Kovalova. On ide Vukomerec Trnava, a prolazi i kroz Borongaj i Volovčicu." Ponovila je za mnom "Vukomerec  Trnava" negodujući glavom. "Ima škola u Kovalova. I plac. Plac je lijevo, škola desno." "Volovčica je plac, a u ulici desno ima škola, ali nije odmah kod stanice." "Da, da. Nije odmah kod stanice." Osjetio sam olakšanje. "To je onda to, idete s 215."
Bilo mi je drago što smo riješili problem. Ipak, baba mi je i dalje bila čudna. I zanimljiva. Imala je crnu kabanicu s koje je visjela mokra kapuljača i držala je ruke nekako skvrčeno. Desnom je držala lijevu za zglob, ali tako da je od lijeve šake virio samo palac, kojim je trljala desni zglob. Bila je nemirna. Izlazila je stalno do ceste da provjeri ide li bus. "Kada ide?" pitala je. "U jedanaest, za deset minuta". Ponovila je za mnom "deset minuta" opet negodujući. Pomislio sam na Sodomu i Gomoru. Nisam realigiozan, ali sam pomislio da nije ona Bog koji me testira hoću li pomoći. Ispružila je palac kada je prošao neki auto. "Možda me poveze", rekla je. "Ne vjerujem da će vam u ovo doba stati", odgovorio sam sasvim blago. Vratila se pod krov stanice. Izgledala mi je nekako sakralno. Te skvrčene ruke su me podsjećale na svećenika. Zamišljao sam da tako svećenici drže ruke dok pričaju s tobom. A i albanski naglasak. Majka Tereza. Sve to teče. Ne znam više zašto sam odlučio započeti razgovor. "Sad ste došli u Zagreb?" pitao sam. "Bila sam već jednom. Desilo se nešto loše." Tek što je izgovorila, izašla je opet do ulice i tako prekinula razgovor, ali se odmah i vratila. "Ona već spava", rekla je. "Brzo će bus", odgovorio sam.

Nismo dugo šutjeli kad se bus pojavio s druge strane ceste. "Evo 215", rekao sam, ali se baka uznemirila kao da nam je pobjegao. "Sad će doći tu, kad se okrene", dodao sam brzo. Na stanicu je u međuvremenu stiglo još dvoje ljudi. Jedna pokisla cura u prugastim hlačama i neki pognuti čovjek okrugle glave. Rekao sam baki da za svaki slučaj pita i vozača, ali ona je odmah pitala ovo dvoje. Pognuti nije ništa odgovorio, samo je mrko odmahnuo glavom, dok je cura obnovila bakine sumnje. Rekla joj je da do Kovalove ulice može i s 215 i s 217, a kad ju je baka pitala kuda je brže, rekla je da s 215 mora više ići pješice, a ako ide s 217, mora izaći kod Mc Donaldsa. Baka je rekla da je Mc Donalds daleko. Vjerovao sam da je Kovalova ulica ona koja ide od Volovčice prema Vukovarskoj, dakle da baka treba ići s 215 do Volovčice. Možda sam se trebao savjetovati s curom. Ipak, nisam želio pričati s njom. "Neka pita vozača."
Baka je ušla u bus tek poslije mene. Nisam točno čuo što joj je vozač rekao, ali mi se učinilo da joj je rekao da ide s 217. Nije se činio zainteresiran, rekao joj je to samo da je se riješi. Bilo mi je žao, ali nisam mogao ništa promijeniti. Valjda će baka pitati i vozača u drugom busu i taj će joj bolje pomoći. Uskoro smo krenuli.
Kiša i samo petero ljudi u busu stvarali su tmurnu atmosferu. Preko puta mene sjedio je ćelavac držeći noge na sjedalu ispred sebe. Par sjedala ispred mene sjedio je pognuti tip s okruglom glavom i okruglim ušima. Preko puta njega cura u prugastim hlačama, a sasvim naprijed, kod vozača, neka žena. Prozori su bili zamagljeni, pa se slabo vidjelo kroz njih. Vidjeli su se jedino brisači na šoferšajbi kako mlate i škripe. Svi su bili tu. A, meni se baka motala po glavi. Vozač je krivo uputio baku. Tko zna gdje je završila.
                                    
  *   *   *

Par dana kasnije u novinama je izašla priča o nekoj trudnici koja je, rađajući kod kuće, umrla od krvarenja. Cura je imala 17 godina. Nitko nije ni znao da je bila trudna. Živjela je kao podstanarka. Trbuh se vljada nije vidio. Kada su trudovi počeli, ostala je kod kuće. Zvala je samo svoju tetku da joj dođe pomoći, ali tetka nije stigla na vrijeme. Cura je iskrvarila nakon poroda, ali je dijete ostalo živo i sad je kod tetke. Sve to se dogodilo u Kovalovoj ulici u Zagrebu.
Odmah sam uzeo plan grada i našao Kovalovu ulicu, kod Volovčice, ide se od Volovčice prema Vukovarskoj. U toj ulici je škola.
S poslom sam završio oko dva popodne. Nisam išao doma, nego u Kovalovu. Morao sam otići tamo. Kada sam došao, raspitao sam se u lokalnoj birtiji. Rekli su mi broj kuće gdje je umrla ona cura. O tome je valjda pričao cijeli kvart. Ispričali su mi i kako je tetka zakasnila jer je sjela na krivi bus. Svi su bili uvjereni da bi cura poživjela da tetka nije zakasnila. Činilo mi se da znaju više nego što bi mogli znati. "Zakasnila je pola sata. Moj muž je pričao s njom i doktor joj je rekao da je zakasnila samo pola sata." Da je išla s 215, tvrdi konobarica, taman bi toliko ranije stigla. Tetka je konobaričinom mužu rekla i da joj nitko, pa ni vozač, nije htio pomoći. "Htio sam pomoći", mislio sam, ali nisam ništa rekao. Pitao sam kako je dijete. Konobarica mi je rekla da je dobro, da je još u bolnici, ali samo za svaki slučaj. Tetka sad mora biti u onom stanu i čekati da otpuste dijete, pa da ga povede sa sobom. Oca nema, kaže konobarica, ili barem nitko ne zna tko je. Tetka i cura nisu bili poželjni u familiji, tako da dijete nema kamo osim kod tetke.

Ostao sam u birtiji da popijem kavu. Nisam znao trebam li ići do tog stana. Hsio sam otići. Možda iz radoznalosti. Možda zato da završim onaj razgovor s tetkom. Možda sam se osjećao krivim. Ipak, rekla mi je da se nešto loše dogodilo. Mogao sam se posavjetovati s curom u prugastim hlačama i sigurno bih utvrdio gdje je Kovalova. Mogao sam stati i natjerati vozača da bolje razmisli. Mogao sam ja uvjeriti baku da ide busom 215. Pa, bio sam uvjeren da je to pravi bus, da je Kovalova ona koja ide od Volovčice prema Vukovarskoj. Opet, ne znam zašto da idem do tog stana. Sad je kasno. Da se ispričam? Glupost. Odlučio sam popiti kavu i otići kući. I ne razmišljati više. Mogao joj je vozač objasniti. Vozač je više kriv od mene. On skoro ništa nije pokušao. Ja sam pokušao. Nije da nisam.
Kada sam izašao iz birtije, vidio sam na drugoj strani ceste onu baku. Valjda se vraćala iz bolnice. Nosila je onu crnu kabanicu s kapuljačom iako je bio sunačn dan. Ruke je držala skvrčene i palcem jedne ruke je trljala drugu. Nije me vidjela. Činilo se da uopće ne vidi ništa oko sebe, da još uvijek nekamo žuri.
                                       
*   *   *

Tako sam maštao u busu. Kiša je i dalje pljuštala. Bus je stao dvije stanice poslije Volovčice da bi ona žena što je sjedila kod vozača izašla. Bila je to ona baba. Vani nije bilo žive duše. Baba je izašla, a bus je prošao pokraj nje. Okrenuo sam se da je još jednom pogledam, a zbog kabanice i kapuljače vidio sam samo crnu siluetu. Bus je skrenuo i nisam je više vidio.
Izašao sam iz busa i krenuo kući. Kiša je padala suprotno od smjera kojim sam išao, pa sam kišobran držao tako da sam vidio samo tri koraka pocrnjelog betona ispred sebe. Nije to ni loše, vrijeme brže prođe ako vidiš samo tri koraka ispred sebe.

Baba mi se i dalje motala po glavi. Gledao sam jednom neku seriju u kojoj tip dolazi u birc u kojem je šanker sam Bog. Moža baba i nije bila Bog, a možda je bila nađeo. Ili arhanđeo? To su anđeli osvetnici, koliko ja znam. Kada sam taj dan išao na posao, nešto sam razmišljao o religiji i o tome zašto ja ne vjerujem u Boga. Možda je baba bila osveta za to.
Brzo sam se našao u kući. Ušao sam u dnevnu sobu i pozdravio starce. Pitali su me jesam li pokisnuo, a ja sam rekao da nisam. Onda sam se sjetio da mi je mama taj dan išla po rezultate nekih markera. Stara mi je dva puta imala rak, a nešto je u zadnje vrijeme bole pluća. Doktori do sada nisu mogli utvrditi zašto, pa je ona redovnu kontrolu, na koje ide zbog tih rakova, napravila nešto ranije. To jutro mi je rekla da se boji da ne počne opet ono sranje. Pitao sam je je li dobila rezultate. Rekla je da jest. Pitao sam kakvi su. "Dobila sam rezultate, ali ja to ne znam tumačiti", rekla je. "Ušla sam nazad u laboratorij i pitala laboranticu, a ona mi je rekla da mi oni ne smiju ništa reći, nego da će mi doktor reći. Takao da moram čekati do petka kad idem doktoru." To mi je zvučalo loše. Zašto joj nisu htjeli reći? Vrijedi li ta politika neovisno o tome kakvi su rezultati? Ili samo ako su loši ne govore laboranti, jer to doktori valjda znaju bolje. Znaju da se ljudi boje. To mi je stvarno zvučalo loše.
Krenuo sam prema svojoj sobi i baš kad sam zatvorio vrata dnevne sobe, u kojoj su starci gledali neki film, sjetio sam se babe. Još na stanici mi je rekla "Desilo se nešto loše".