Kraj SFRJ u Maksimiru

Svi koji su 13. svibnja 1990. došli u Maksimir gledati utakmicu Dinama i Crvene zvezde gledali su ne samo nogometnu utakmicu nego i puno više od toga, a da tada vjerojatno nisu niti znali. Gledali su zadnju maksimirsku utakmicu Dinama i Crvene Zvezde i ujedno kraj Jugoslavije. Provokativno ponašanje Zvezdinih navijača poznatijih kao "delije", milicajsko štićenje provokatora i pendrečenje BBB-a, očajnički skok Dinamova kapetana Zvone Bobana na jednog milicajca te prekid utakmice bili su zapravo pokazatelj onoga što se sprema: rata protiv Hrvatske.

Od maksimirske utakmice najpamtljivijim je bio upravo prizor Dinamova kapetana koji se suprotstavio milicajcima s pendrecima i s pištoljem o pojasu. Možda odmah i nije izgledalo tako, no ubrzo je ta Bobanova slika dobila i puno veće značenje od jedne slike. Vrlo je brzo postalo jasno da Dinamov kapetan zapravo simbolizira tadašnju Hrvatsku, goloruku i očajnu, ali odlučnu da se brani i suprotstavi agresiji i sili.

Današnjim osamnaestogodišnjacima sve to može izgledati nategnuto, i kao patetično pretjerivanje. No realnost je tada već bila gora od maksimirskih zbivanja. Miloševićevci su već dobivali vojni raspored, zaduživali oružje i uniforme. Tadašnji vođa Delija, a kasniji zloglasni ratni vođa, Željko Ražnjatović poznat kao Arkan nije Delije u Maksimir doveo na izlet. Niti je on u grad svoga djetinjstva došao na štrukle. "Mitinzi istine" već su prerasli u ratnu histeriju, koja će se ubrzo pretvoriti u "balvan-revoluciju". Delije što su te svibanjske nedjelje došli u Maksimir nisu došli na pivo i perece, nego da bi pokazali svoju bahatost i moć miloševićevske politike koju su predstavljali i obožavali.

Delijama je maksimirska utakmica bila demonstracija silništva, priprema za rat, za njego prenošenje s tribina na bojišnicu. Biti delija ni prije 20 godina nije značilo samo biti navijač. Crvena zvezda i prije je bila više od nogometnog kluba. Uz SANU, "Prosvetu" i "Politiku", među najznačajnije srpske institucije brojila se i Crvena zvezda. Srpski književnik i ratni huškač Brana Crnčević prije rata je pisao: "Zvezda je simbol srpskog identiteta." Delije su i prije utakmice s Dinamom slovili ne samo za promicatelje takvog identiteta nego i za najmilitantnije njegove provoditelje. Najzornije je o tome svjedočila njihova navijačka ikonografija i pjesme koje su na tribinama pjevali. Posebno bahato i provokativno 13. svibnja 1990. u Maksimiru. Milicajci ih nisu sprečavali, pokazalo se da milicija u Maksimiru nije zbog Delija, nego zbog BBB-a.

Nakon što su u Zagrebu iskazali svoju privrženost beogradskoj ratnoj i ekspanzionističkoj politici, Arkan će od navijačkih hordi početi stvarati Srpsku dobrovoljačku gardu. Delije će ostaviti navijačke šalove i klupske zastave, a odjenuti uniforme i zadužiti kalašnjikove. Arkan će se od navijačkog vođe pretvoriti u ratnoga, koji će od Delija najprije formirati srpsku dobrovoljačku gardu, koja će se poslije pretvoriti u njegove zloglasne Tigrove. Njihov ih je jednako zloglasni zapovjednik s tribina odveo na vojno vježbalište, a s njega u rat protiv Hrvatske.

Nekadašnji su pripadnici Delija ostali najzadrtiji arkanovci, ostavši zapamćeni po svojoj okrutnosti. Od Delija su u hrvatskoj ostala samo traumatična ratna sjećanja. Prije 18 godina Delije u Maksimir nisu došli navijati, nego provocirati, testirati hoće li se tko suprotstaviti njihovu izazovu. Na maksimirskim se tribinama pokazalo da krupni i uočljivi natpis na jednoj zagrebačkoj fasadi "Generali, Hrvatska se ne boji!" nije obična i prazna parola. Te se nedjelje vidjelo što BBB-ovci i patriotska Hrvatska misle; da se Hrvatska kani braniti, da se Delije u njoj neće igrati.