Kredit Vlade sve manji, kamate plaćamo mi

Zasad bez odjeka ostaje prijedlog hrvatskih poslodavaca da se proračun sreže za 20 milijardi. Iznos zvuči zaista nevjerojatno, šteta što na to nismo čuli reakciju bivšeg ministra Šukera, ali nitko ozbiljno i ne razmatra pitanje mogu li se nabujali državni troškovi iole rezati, osim što se više ne kupuju spajalice, nitko kao da se ne pita moraju li toliki bez rada živjeti na izdašnoj državnoj sisi i mogu li se možda izbori dobiti i bez njihovih glasova. Umjesto toga, istoga dana, Vlada tek što nije preuzela novu obvezu: da državnim novcem subvencionira kamatu na stambene kredite i time zapravo najviše pomogne onim našim poduzetnicima koji stanove već mjesecima ne uspijevaju prodati.

Time dolazimo do nekoliko ključnih hrvatskih problema kako ga vide neki ekonomisti. S jedne strane, u prvom planu u nas je uvijek tek nekoliko vrsta poduzetnika, prvo smo u vlasti imali velikog uvoznika Goranka Fižulića, a sad imamo potpredsjednika Domagoja Miloševića koji ima dvadesetak stanova koje iznajmljuje i možda kani i prodati. A uvoz, gradnja stanova i rentijerstvo jesu profitabilni, ali Hrvatskoj donose vrlo malo i sasvim sigurno nisu ona vrsta poduzetništva koja će donijeti izlaz iz krize. Pa tako neće puno značiti ni prodaja tisuću stanova više, a državni proračun zbog kojeg stenju poslodavci – preuzima nove obveze...

Kad je premijerka najavila pregovore s bankama o kamatama, mnogi su se prezaduženi Hrvati ponadali smanjenju kamata koje će im pomoći da lakše izađu iz reprograma, naivno povjerovali u čudo koje će im dati slamku spasa. Ali, ništa od toga, kamate u Hrvatskoj ostaju i dalje među najvišima u regiji, među ostalim, djelomično i zahvaljujući regulama popularnog guvernera Rohatinskoga, koji želi barem donekle obuzdati dužničko ropstvo u koje tako rado hrle Hrvati. Možda su i u pravu, možda zaista ima nešto i dobro u tome što plaćamo najskuplje kredite, možda se na kraju na sve to naviknemo, baš kao i magarac iz priče koji tek što se nije navikao živjeti bez hrane, kad je uginuo.

Bi li zaista bilo previše očekivati od vlasti da u izbornoj godini ne samo prizna kakvo je stvarno stanje i o tome otvoreno govori nego čak i da stvarno isplanira i počne provoditi reforme? Prema dosad viđenom, zasad vladajući HDZ ide dobro poznatim putem pa se širi optimizam unatoč svemu, a premijerka ne skida osmijeh s lica. Možda je previše očekivati od Vlade da se žrtvuje za opće dobro, da krene u reforme za dobro Hrvatske, a na izborima onda neka bude što bude, možda građani to prepoznaju. Međutim, razmjeri krize su takvi da lijepe kulise pucaju i prijete padom, kao što se upravo pokazalo s rekordnom nezaposlenošću za koju je teško naći paravan koji je može skriti.

Pa i tempiranje otvaranja stotina jama iz 2. svjetskog rata, i uvijek vatrenih rasprava o partizanima i ustašama te tome tko je i kakve bitke tada vodio, upravo u izbornoj godini, može osigurati najviše nekoliko dana predaha od pritiska stvarnog života. Kad smo kod toga, upravo je objavljeno da je pronađen novac za otkapanje jedne od jama kojeg sve do sada nikako nije bilo...