Kreditni rizik povlaštenog građanina Milanovića

Tko je Zoran Milanović da ex cathedra građanima dijeli savjete za sklapanje ugovora o kreditu i što on o tomu zna? Otkud crpi tu drskost da se nameće u javnosti kao vrhunski arbitar!? Zar ga samo to što je i sam ugovarao kredit u švicarskim francima, ili što je pravnik, automatski kvalificira kao stručnog savjetnika za ugovore o kreditu i suca. Pojedinačno iskustvo ne može se generalizirati, osobito ne ako prethodno nije podvrgnuto barem zakonima logike, kad već nije analizirano, komparirano i koje se sve već metode rabe kad se iz pojedinačnih primjera želi doći do općih sudova.

Nedvojbeno je, ako je nešto vrijedilo za Zorana Milanovića ne znači da samo zbog toga to vrijedi i za sve ostale. Da nije tako svi bi građani Milanovićeve dobi ili stariji dobili kredit po povlaštenim uvjetima za mlade kao što je on dobio. To je pogodnost koju su dobili samo odabrani klijenti i to nije problem sve dok taj klijent ne postane, kao što je on, premijer. E, tada taj klijent mora iz više razloga, ako već ne mari za dignitet funkcije koju obnaša, voditi računa kad donosi opće zaključke na svom osobnom iskustvu. Ne samo zbog toga što premijerove riječi imaju osobitu težinu i moć. Javnost ih analizira, kontekstualizira pa i dovodi u vezu s aktualnim sudskim procesima, i kad se nešto dogodi u ljudskoj je prirodi, posebice nas u Hrvatskoj, s obzirom na dosegnute demokratske standarde, pitati se je li se nešto dogodilo zato što se moralo ili zato što je premijer nešto rekao. Osobito je rizično istupiti u tijeku spora s tako decidiranim stavovima poput Milanovićevih: “Niti je istina da su banke potpuno izmanipulirale ljude, jer sam i sam uzeo kredit u švicarcima, niti je istina potpuno suprotna. Nitko od nas ne može pobjeći od svoje osobne odgovornosti. To je poslovni odnos. Svatko od nas mora biti mrtav-hladan i razumjeti što potpisuje”. Premijer svjedoči da je znao u kakav se rizik upušta potpisujući povoljan kredit koji ne bi dobio da se ne zove Zoran Milanoviać, ali znači li to automatski da su i ostali, prema kojima banke nisu bile tako blagonaklone, morali znati što potpisuju. Je li i za njih rizik kredita bio identičan Milanovićevu. I, kome sad da vjerujemo, premijeru ili sucu Radovanu Dobroniću koji je zaključio da su banke, manje ili više “trivijalizirajući rizike” valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, “stvorile zamku za potrošače, a koji su u nju upali vjerujući tuženim bankama i njihovim bilo skrivenim bilo izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta...”. Dakle, je li vrednije premijerovo kreditno iskustvo ili iskustvo suca Dobronića koji je taj problem godinu dana istraživao, saslušao desetke klijenata banaka, ocjenjivao njihovu vjerodostojnost i uspoređivao ih, pregledao brojne DVD-e i oglase s reklamnom ponudom banaka, pregledao analizu oglašavanja kredita u CHF koja pokriva 3914 oglasa objavljenih u tiskanim medijima i na televiziji, proučio propise, sudsku praksu...

Ipak, u danima kad presuda suca Dobronića narušava vjekovnu “ravnotežu” u odnosu između banaka i klijenata, dobro je da je barem premijer kao potrošač na strani “sirotih” banaka. Iako je bizarno kako se pravnik Zoran Milanović odnosi prema pravnoj državi kojoj uzgred može zahvaliti što je došao na vlast.