Gotovo svakog drugog vikenda, u prosjeku, jednu samoborsku ulicu u središtu grada zakrče gusto parkirani automobili, što je u samoborskim razmjerima prilično neobično. No, nitko se od Samoboraca ne ljuti i nitko ne protestira, ne samo zato što su građani toga najljepšeg i najudobnijeg gradića za život u Hrvatskoj oduvijek fini i kulturni nego zbog toga jer svi znaju da su, čak i oni krivo parkirani “na rinzolu”, gosti Tabora fra Zvjezdana Linića. A prema gostima zna se kako se odnosi.
Zna to i sam Tabor, koji upravo sada obilježava svojih (prvih) 15 godina. Crkvenim rječnikom moglo bi se reći da mu je sada “krizma”, tj. kao da prima samu svetu potvrdu u važnosti svoga poslanja, kao što mladi krštenici i vjeroučenici primaju pomazanje kao inicijaciju svoje vjerske i ljudske zrelosti. De facto, vjersku punoljetnost. No, čini se da je fra Zvjezdanov Tabor odavno “punoljetan”, jer osim što godinama dominira na vjerskoj sceni, među vjernicima je stekao golemo povjerenje, pa ne samo što dolaze na seminare duhovne obnove nego mu se stalno i stalno vraćaju. Jamstvo je to velike kvalitete i povjerenja, koje je voditelj Tabora, popularni karizmatik, pater Zvjezdan Linić upravo u ovih 15 godina izgradio u odnosu s vjernicima. Nisu to samo, kako neki žele misliti, vjerski fanatici ili “opsjednuti”, nego gomila vjernoga puka kojemu redoviti pastoralni servis u jednome trenutku u životu nije kadar pružiti potpunu utjehu, razumijevanje i nadu, pa kako bi dosegli sve dubine vjere, dolaze upravo u fra Zvjezdanov Tabor.
Tabor je, zapravo, u ovih 15 godina postao institucijom. I to nezaobilaznom u suvremenom pastoralu i naviještanju riječi Božje. Možda je on prije desetak ili više godina, a napose na samome početku, nekome izgledao kao ekstravagancija i pretjerivanje, ali nakon godina ozbiljnoga rada i napora, Tabor se etablirao kao važno mjesto u Crkvi u Hrvatskoj. Dakako, priča o Taboru sigurno bi drukčije išla, a zacijelo ne bi ni započela, da nije njegova spiritus movensa p. Zvjezdana Linića, koji je u temelje svojih duhovnih obnova ugradio ne samo sve darove kojima ga je Gospodin obilno darivao nego i mnogo mudrosti, poslušnosti i poniznosti, pa čak povremeno i zatomljujući svoj ego i popularnost kako ne bi naštetio svom “djetetu”, u samoborskom krilu uljuljanom Taboru. U njegovu Taboru kao da postoji isti onaj “miris” koji živi u Međugorju, a to je da mu nije potrebna ni neka reklama, ni službeno priznanje s crkvenog vrha, ni mišljenje kreatora javnoga mnijenja.
Dovoljna je tek činjenica da postoji i da taj fenomen ispunja srca mnogobrojnih vjernika, koji godišnje prođu kroz Tabor, a njih je 30-ak tisuća. Dakle, više nego što pitoreskni Samobor ima zajedno i domicilnih i dotepenih stanovnika! No, kako sve te brojke ljudima uglavnom služe kako bi se orijentirali u vremenu i prostoru, p. Zvjezdanovu Taboru one nisu prevažne za rad i opstanak. Mogu biti, dakako, pouzdani orijentiri, ali još pouzdaniji su oni u dubini duše svakoga onoga vjernika kojega je neki vikend boravak u Taboru dotaknuo i promijenio mu život. Jer vjernici često samo to od svoje Crkve traže.
Hvala i slava Bogu na svemu! Hvala i fra. Zvjezdanu na njegovoj ustrajnosti, molitvama i radu. Svi smo mi zadnjih i ne samo zadnjih 15 godina ili napredovali ili padali. Drugačije ne može u duhovnom životu. Ili ideš prema gore ili dolje. Na mjestu se ne može ostati. Ali posebno mi je drago vidjeti svijetle primjere u Hrvatskom novinarstvu. Ipak nije sve tama i žutilo. Svjetlost je sve prisutnija. Učinimo svi zajedno nešto više da Svjetlo istinito obasja nas, našu domovinu i ovaj svijet koji je blizu ruba.