Stanko se Lasić prije koju godinu požalio da Krležu više gotovo nitko ne čita. No koliko se Hrvati uopće mogu pohvaliti čitanjem književnosti? Pa ipak, ima autora kojima je Krleža odricao svaku vrijednost, a od njega su čitaniji. Tu je osvetu zaslužio. Slikar Josip Vaništa izdao je memoarsku knjigu “Skizzenbuch 1932-2010.
Iza otvorenih vrata” u koju je uvrstio i dijelove svojih razgovora s velikim piscem, kojeg je portretirao i s kojim je prijateljevao (sretnici su šapirografiranu knjižicu tih razgovora mogli čitati prije gotovo tri desetljeća). Krležini sudovi o mnogim hrvatskim književnim veličinama zaprepašćuju i na ljestvici mržnje među Hrvatima na prvom su mjestu. To “ja i nitko više” imalo je i ima svoje inačice, kadšto monstruozne, i među političarima, a na neki je način i nacionalno obilježje. Ništa Krleži ne vrijede Ujević, Cesarec, A. B. Šimić, Cesarić, I. G. Kovačić, Andrić, Kaleb, Nazor, slikar Ljubo Babić, Račić i drugi. Već se na prvi pogled vidi da je izrazito osoban, da u ljudima mrzi ono što sam nije imao. Cesarić piše “besmislice”, Šimić je “primitivac” – zato što su veliki lirici, a Krleža i lirizam bili su prirodno posvađani.
Cesarec mu ne valja zacijelo zato što je od njega bio dosljedniji svojim idealima. “Jama” I. G. Kovačića, koju je čitao još u vrijeme rata, u svom zagrebačkom građanskom miru, djelo je “čovjeka bez talenta” i “čista retorika”. A što je Krleža nego “čista retorika”?! Ako i Gorana i Nazora i Kaleba nije podnosio zato što su bili u partizanima, kojima je on pokazao figu, Kalebu je dodatno mogao zavidjeti na savršenstvu priče o kojemu je on mogao samo sanjati. “Da nije dobio Nobela, Andrić bi bio mali nepoznati pisac”, kaže Krleža. Zapravo kaže: taj Nobel trebao je pripasti meni.
O Ujeviću, čiji ga je pjesnički mit toliko progonio, reći će: “Jedna luda.” U predgovoru knjizi Marko Grčić te riječi opravdava i piščevom “predsmrtnom osamljenošću”. No cijelo je Krležino djelo nihilističko, on je crne premaze nanosio preko cijele ljudske povijesti i povijesti kulture, tako da je na toj crnini ostajao manje-više samo jedan svijetli trag – Miroslav Krleža! Takav, on je blizak rođak tragičnih hrvatskih politika dvadesetoga stoljeća, Tita i Pavelića, koje su bile kopije pogubnih svjetskih jednoumlja i navještenja “novog čovjeka” te su također imale samo jedno svjetlo – svjetlo diktatora. Naravno, Krleža je ostao samo pisac, ali pisac koji je dugo bio intelektualni alibi komunističkoga totalitarizma u čijoj je zaštiti bio nedodirljiv.
Premda su u komunizmu autori koje je on nijekao bili uglavnom objektivno vrednovani, on je bio jedini nepovredivi književni autoritet, pa je, slikovito govoreći, pred Vaništom bio vladar koji ima pravo odsijecati glave svakome tko mu se ne svidi. Sklonost takvu despotizmu u Hrvatskoj i danas pokazuju mnogi koji se dokopaju vrha u vlasti ili u strankama, dominacije u medijima, pa i u Crkvi. I uvijek računaju na lakoću ucjene i nadzora u maloj, prestrašenoj zemlji u kojoj se moć u bilo kojem području poima kao sredstvo nekoga “ja” koje miče svakoga tko ga ugrožava, a okružuje se poslušnicima s kojima je siguran. U Hrvatskoj se ličnost postaje tako što se ličnosti onemogućuju, marginaliziraju, uklanjaju.
Cilj je da ostane jedno “ja” okruženo onima koji “ja” nemaju. Po tome je Hrvatska danas mnogo više naslijeđe totalitarnih hijerarhija dvadesetoga stoljeća nego izbor najboljega što nacija ima. Na žalost, njezin po mnogima najbolji pisac, čiji je doprinos hrvatskoj kulturi golem, bio je primjer agresivne narcisoidne konstrukcije svoga monumentalnoga “ja” i destrukcije svega što bi ga u tome sprečavalo ili zasjenjivalo.
Kolumna
Krleža – ja i nitko više
Ima autora kojima je Krleža odricao svaku vrijednost, a od njega su čitaniji. Tu je osvetu zaslužio.
NAKON UTAKMICE
FOTO Izraelski navijači pretučeni u Amsterdamu, Netanyahu šalje spasilačke zrakoplove
Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar zatražio je od nizozemske vlade da pomogne izraelskim državljanima da sigurno stignu u zračnu luku.
ŽIVOTNI BRODOLOM
Igrao za Real i Jugoslaviju, danas jedva preživljava s 400 eura: 'Pomozite mi, sve sam izgubio'
No, novac koji je zaradio od nogometa nije uspio oploditi. Doživio je bankrot nakon što je uložio novac u jedan projekt koji je propao. Spasić danas radi za 400 eura mjesečno u jednom skladištu u Kragujevcu.
BIVŠI GLUMAC
Sjećate se malog Marka iz serije Zauvijek susjedi? Povukao se iz javnosti, a evo kako danas izgleda
Marka igrao prije čak 16 godina, pa nije čudno da potpuno drukčije izgleda od lika kojeg je glumio u seriji.
Sve popularnija vrsta kupovine, koju vole i Hrvati, mogla bi 'isprazniti' šoping centre, no je li sigurna?
Znanstveno dokazano
Ovisno je li vam „čaša uvijek napola puna“ ili „prazna“, možete odlučiti koliko ćete dugo živjeti
Dok se neki ljudi suočavaju sa životnim olujama s osmijehom, drugi se bore s tjeskobom i pesimizmom. Možda je tajna dugovječnosti upravo u načinu na koji doživljavamo svijet oko sebe?
Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata. Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora. Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve. Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju... Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.