Krleža napustio SDP

Bez nedavnog zagrebačkog festivala posvećenog Miroslavu Krleži ne bi se valjda ni znalo da je 7. srpnja njegov rođendan. Bez toga festivala i Krleža bi vjerojatno bio zaboravljen kao i Stjepan Radić. Koncem prošloga mjeseca, tj. 28. lipnja, dana kada je na legendarnoga Stipicu i na druge hrvatske zastupnike pucano u beogradskoj Skupštini, gotovo se nitko toga javno nije ni prisjetio.

Tipično hrvatski! No ako tako i jest, ipak ne treba očekivati da se smetnu i uspomene na takve nacionalne veličine kao što su Radić i Krleža. Jer, Radić je radikalno preokrenuo i utjecao na hrvatsku političku povijest, a Krleža na hrvatsku kulturu i politiku.

Radić je od zaostaloga seljačkoga naroda napravio zreo politički puk, a Krleža je presudno utjecao na barem dva intelektualna hrvatska naraštaja. Ako se hrvatskoga pučkog tribuna “zbog odnosa u regionu” ostavilo zaboravljenoga da počiva u miru mirogojskih arkada, onda podsjećanje na Krležu i sva živost na njegovu Gvozdu zaslužuju pohvalu.

Kada se, po staroj navadi, moglo očekivati da bi Krleža mogao proći kao i Radić, pa zbog nikada njemu završenih ideoloških sporenja i uz veći muk, ipak se dogodilo Krležino ljeto na Gvozdu. Valjda prvi put, kada je Krleža posrijedi, bile su to večeri bez upletanja aktualne politike. Na Gvozdu je bilo samo onoliko politike koliko je ima u njegovu djelu. No, Krležinu se političnost nije povezivalo sa sadašnjom vlašću i politikom, niti su izmišljane neke njihove teorijske poveznice.

Do sada se Krležu uvijek politički posvajalo, dovodilo u vezu sa SDP-om. Išlo se ideološkom logikom polazeći od premisa da je Krleža bio ljevičar i da je SDP nastavljač ljevičarske tradicije, iz čega bi se lakonski zaključivalo da je i Krleža “rođeni esdepeovac”. Na ovogodišnjoj zagrebačkoj Krležijadi nije bilo takvih sebičnih politikantskih svojatanja. Krleža je napokon mogao biti samosvojan i općehrvatski.

To što su visokim estetskim standardima organizatora Krležina festivala i Krleži očišćene neke mrlje kojima ga je godinama flekala prostačka politika, također se dogodilo prvi put. Veliki je Fric do srži bio političan, izuzetan i istinski ljevičar. Osobito u mladosti. Kakve veze ima unikatno krležijansko ljevičarstvo s esdepeovskim bofl-ljevičarstvom? Krleža je ljevičarom bio i socijalno i nacionalno. A ovi danas?

Krležu desničari ne vole samo zato što je bio ljevičar, a anacionalni ljevičari jer im je i previše nacionalan, tj. preveć Hrvat. No, Miroslav Krleža je prevelik i općenacionalno prevažan da bi ga se smjelo prepustiti ljevičarsko-desničarskim mentalnim shemama i ideološki modificiranim mozgovima. Je li ovoljetna zagrebačka Krležijada ujedno i kraj stereotipnoga političkog govorenja o Krleži?

Ako su srpanjska zbivanja na Gvozdu znak da se o Krleži više neće govoriti crno-bijelo, onda je otvorena i mogućnost za razložne razgovore o svim kontroverzama koje Krležu desetljećima prate. Moći će se razborito govoriti ne samo o Krležinim književnim zaslugama nego i o njegovim političkim nazorima i činjenjima te o njegovim ljudskim osobinama. Primjerice, zašto nije otišao u partizane, je li bio slabić, je li se nakon rata prodao vlastima i postao Titov umjetnički adlatus?

Moći će se raspravljati i o tome je li poslije rata uopće napisao nešto književno relevantno. 
Hoće li mu konačno biti priznato da bez njegova potpisa ne bi bilo Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku kao posljednjem čuvaru hrvatske samobitnosti? Moglo bi se napokon i mirno razgovarati o njegovoj ulozi nakon sloma ‘71. i stavu u turobnoj hrvatskoj šutnji. Zašto je naposljetku do mirogojskog humka dovezen vojnim lafetom?

Zagrebački je festival dao nadu da se i o Krleži napokon može govoriti mirno, argumentirano i sabrano, bez predrasuda i politikantstva. Hoće li tako i biti, što bi rekli HTV-ovi reporteri, vrijeme će pokazati.