Krojači stilisti, a postolari?

Pismo je stiglo elektroničkom poštom na adresu Večernjakove Kulture, a urednica Branka Primorac procijenila je da bolje odgovara ovom prostoru. Čitatelj piše o pretjeranom korištenju engleskih riječi u medijima, pa i u Večernjaku, a kako sam posljednjih tjedana prikupila puno sličnih mišljenja, eto povoda ovoj kolumni.
  
“Nameće mi se pitanje: zar je hrvatski jezik zaista tako siromašan da moramo koristiti engleski, koji velik dio čitatelja (pogotovo starijih) ne razumije. Evo izvatka iz vašeg napisa, a vi prosudite koliko je to razumljivo: 'Završen je line up bendova koji će nastupiti na Night stageu i Nokia stageu u sklopu VIP INmusic Festivala koji se održava 27. i 28. kolovoza na Jarunu...’”, piše, među ostalim, u pismu.

Drugi je čitatelj zgranut s naslovom: “Make up artistice na back stageu za break od bulinga bježe u šoping”. Tuže se čitatelji i zbog naziva “Call Centar”, a imamo domaći “pozivni centar”,  pa onda “Fashion Week”, a može biti “Modni tjedan”. U gradovima su vozi “Street Race”, a to su “ulične utrke”. Kad se piše o nekim proizvodima, spominju se štetne ili zabranjene “supstancije”, a bolje bi bilo “sastojci”.

Jedna mi se čitateljica potužila da uopće nije razumjela tekst, jer je novinar citirao učeničku poruku “Be nice to your Teacher”, a nije je preveo “Budi dobar prema svom nastavniku”. Više ne postoje krojači, piše mi čitatelj, nego samo stilisti, pa se pita kako ćemo onda zvati postolare. Pišemo o bullingu (nasilju), mobbingu (zlostavljanju), izvještavamo s eventa (događaja), pjevače i glumce slikamo na stageu (pozornici), plesače na flooru (plesni podij).

Unatoč upozorenjima voditeljice Večernjakovih redaktora Maje Matković i unatoč njezinom “Jezičnom savjetniku – iz prakse za praksu”, gdje je ponudila hrvatske zamjene za najčešće anglizme, utjecaj te pomodne mješavine hrvatskog i engleskog jezika – a tako govore svi – na novinare toliko je jak da i redaktori gube bitku.

Rat bi se mogao dobiti stalnim upozoravanjima na štetnost prihvaćanja anglizama za vlastiti jezik, kao što to čine Francuzi. Da se razumijemo, nisam pobornik hrvatskog jezika iz 19. stoljeća, nego jezika koji živi, mijenja se i prilagođava, ali mi je puno draže da naša mladež izmišlja nove, svoje riječi, nego da preuzima engleske.