Krugovi 
u žitu – ima li inteligentnog života u RH

Glava nas je cijeli tjedan opsjedao da otputujemo u Međimurje. Bio je spreman žrtvovati i godišnji odmor.

– Ste vidli, došli su, konačno su došli – pokazivao je fotografije krugova u međimurskom polju. Dodao je da trebamo tamo otići vidjeti otiske strane civilizacije.

– NLO-i, sto posto – za Glavu nije bilo dileme.

– Kako možeš biti siguran? Možda se netko zajebava sa svima nama – pokušavao sam ga urazumiti.

– Kaj ti je?!! Ma tko može iscrtati tako pravilne oblike. To je to, velim ti ja – sad je već bio opasno zapjenjen.

– Daj, Glava, odrasti. Kad bi ti tvoji elijeni i postojali nema niti jednog dobrog razloga da se nacrtaju baš ovdje. Najprije, ako su toliko tehnološki moćniji od nas, znači da su i inteligentniji, a ako su inteligentniji, onda bi u širokom luku izbjegli Zemlju. Hrvatsku posebno, jer mi ovdje još nismo utvrdili ima li kod nas inteligentnog oblika života – puknuo sam. Glava je bio u svom filmu.

– Koliko milijardi zvijezda, koliko milijardi, ma i više od milijardi planeta i sa neke od njih, zamisli, strovalili se oni prema nama – zvučao je kao pubertetlija oduševljen slatkim iščekivanjem prve ševe koja je apsolutni zicer.

– Glava, ti si na rubu... Mišaka – palo mi je na pamet i to da subverzivni Mišak nakon ovog incidenta u Međimurju sigurno bježi i od velikih znanstvenika koji ga se spremaju spaliti kao vinovnika plitke provokacije.

– Recimo da su stvarno elijeni i da su dobri, kaj bismo mi s njima i oni s nama? – pitao sam pomirljivije.

– Niš, razgovarao bih – odvratio je prostodušno.

– Čuj, koga bi im ti poslao? Znaš koga bih ja? Ja bih im poslao onog, onog... Pokrovca iz seljačke udruge. Parkirali su se u polju, a njiva je njegov resor – smijali smo se.

– A ja mislio jer se možda kuže na prvu – dodao je.

– Je l’ možeš zamisliti kako bi celebritiji reagirali da se sretnu s elijenima? Jaca bi im podijelila ključeve braniteljskih stanova, Mamić bi otkupio leteći tanjur koji mu još jedini fali u garaži, Kerum bi i među njima otkrio rođaka, Mesić sumnjao da su špiclovi pa bi zvao u pomoć ufologe Manolića i Boljkovca. Sanadera bi zanimali njihovi satovi... – nabrajao sam.

– Odjebite, i ti i on – bez razmišljanja je odbrusio Žnora kada sam mu prenio Glavin poziv – imam pametnija posla – nije podigao pogled, već je kopao po oglasima.

– Selim se. U Karlovac. Tamo je mladež HDZ-a uzela stvar u svoje ruke. Jesi vidio kako su hladno odbili onog provokatora da igra s njima nogomet?! Lijepo, ispričaj nam se što smo ti razbijali po birtiji pa te možda pustimo na miru. Tako se to radi. Još malo pa se bez njihove dozvole neće moći ni šetati po gradu. E, da su nam takvi bili ‘91, ne bismo danas bili tu gdje jesmo – slinio je.

– A je l’ znaš da su prije par godina klincu iz miješanog braka zabranili nastup u svojoj nogometnoj momčadi – Žnori su oči gotovo zasuzile.

– To je grad. Imaju most koji direktno vodi u gostionu, ako se hoćeš zaposliti pitaju te što misliš o džamiji u gradu, podigli su spomenik nerođenoj djeci, imaju cjenik za kupovanje vijećnika. Posljednji bastion istinske slobode – Žnora je bio sjetan.

– Onda elijeni pali s Marsa očito su odavno među nama skriveni u mladeži karlovačkog HDZ-a.