Kako su nas nekad učili, zatvori su bili ne samo sive zgradurine opasane visokim zidovima nego jedno vrijeme i “crveni univerziteti”. Učili su nas da su u zatvorskoj ćeliji Moša Pijade i Rodoljub Čolaković preveli Kapital Karla Marxa, da se iza rešetaka obrazovao drug Tito.
Danas, u lepoglavskoj kaznionici, gdje se zatvorenici bune protiv loše hrane, voditelj zatvorske čitaonice, na novinarski upit, što zatvorenici čitaju, odgovara: “Krimi-romane”. Vrijeme se stubokom promijenilo, a s njim i profil zatvorenika te i sami zatvori. A najviše, čini se, i samo poimanje zatvora.
Nekoć su nam bajanja o komunističkom učenju i po zatvorima ostavila pa i neku njihovu idiličnu sliku! Ta je pak slika bila kontrastirana zatvorskoj mizeriji, tzv. robijaškim uvjetima. Nezadovoljstvo danas zatvorenih u Lepoglavi nije toliko robijaški život, pogotovo ne manjak zatvorskih knjiga, nego loša hrana.
Koliko se sve promijenilo, vidi se i po riječima, po jeziku. Nekada se išlo na robiju, robijalo se. Kada bi nekoga progutala teška zatvorenička vrata, govorilo se da je otišao u bajbok, buturu, tamnicu... Zatvori već dugo nisu takva grozna mjesta, gdje se čamilo u mračnim, hladnim i pljesnivim ćelijama, gdje se “nije vidjelo ni sunca ni mjeseca”. Nekada su robijali lopovi, tati i razbojnici, a danas su svi oni, i ini, jedino zatvorenici.
Po modernim demokratskim uzusima, činjenica da su lišeni slobode ne suspendira njihova ljudska i građanska prava. Jedno od tih zatvoreničkih prava je i pravo na pristojnu hranu. Upravo ona nije po volji dijelu lepoglavskih zatvorenika. Njezina kakvoća bila im je povod za revolt.
Zatvorenici se bune zbog hrane, da je neukusna. Posebno je zanimljiva njihova opaska kako se “vidi da je pripremljena bez ljubavi”! Možda će i tu zamjerku “staviti na papir” i kao zahtjev predati zatvorskoj upravi, a ona onda od zatvorskih kuhara tražiti da ubuduće kuhaju s više ljubavi! Možda će i taj zahtjev uskoro biti dio zatvoreničkih ljudskih prava. Kada se već s ljubavlju ne kuha po mnogim hrvatskim kuća, neka se barem kuha po hrvatskim zatvorima!
Negdje treba početi. Da su se drugovi Tito, Roćko i Moša zatekli u današnjoj Lepoglavi, možda se iz nje ne bi niti dali jer bi mislili da su u nekom hotelu, a ne na robiji. Što bi u tom slučaju bilo s revolucijom, tko zna?! Današnji stanari njihovih ćelija nemaju njihovih revolucionarnih ambicija. Oni ne žele lošu hranu i tijesne sobe. Traže da hrvatski zatvori budu u skladu s europskim standardima. Može li to država ispuniti?
Hrvatska ima malo zatvora, a puno zatvorenika. Mnogi su mišljenja da ne bi trebalo štedjeti na gradnji novih zatvora jer da je lopovluka sve više. Nasuprot tom laičkom mišljenju, koje teško prihvaća pojam zatvorenička prava i zatvora “kao da je hotel”, pravnici i drugi upućeniji u penologiju i u tzv. zatvorski sustav o svemu tome misle sustavnije. I ne tako subjektivno.
Je li pak sadašnjoj zatvoreničkoj mrzovolji uzrok loša hrana ili je ona povod i za nešto drugo? Jer od hrane je krenulo pa se došlo i do traženja amnestija. Lepoglavska gunđanja i traženja – bez obzira na njihov krajnji cilj – mogu se gledati i kao novo poglavlje hrvatskog navikavanja i prilagodbe “demokratskim pravilima” kakva postoje u liberalnijim zemljama Europske unije.
Jer, bez obzira na to, što takva zatvorska demokracija ne postoji u mnogim državama EU, nema sumnje da će se od Hrvatske tražiti uvođenje visokih demokratskih standarda i u zatvore. Bude li Hrvatskoj jedan od uvjeta za članstvo u EU i gradnja novih i modernih zatvora, zatvori će biti sagrađeni brzo, unatoč sadašnjoj priči kako se nema novaca, a bit će, ako se to zatraži, i kao hoteli.