Kukavice u gnijezdu

Ako smo do sada kupovali troje cipela, sada ćemo kupiti dvoje i tako uštedjeti, sažeo je izlaz iz krize za obične građane haesesovac Josip Friščić. Formula je poznata i malo je tko nije već primijenio: kaput će se nositi još jednu sezonu, iz čizama se, zahvaljujući klimatskim promjenama, ide direktno u japanke pa ne trebaju ni cipele, novine se mogu čitati uz svijeću, mobitele na koje odlaze bogatstva treba pobacati u smeće, godišnji prekrižiti, ako nije već odavno prekrižen... Nadovezao se svojom "cipelarskom filozofijom" Friščić na svu silu vrlo konkretnih savjeta koju vlast, kad nema novca, rado i obilato daje građanima koji ih imaju još manje.

Oni točno znaju da građani mogu uštedjeti – to se doduše jako kosi s Vladinom željom da građani počnu trošiti, ali nije logika ta na kojoj je zasnovana ova vlast – i spremni su svako malo upozoriti da se gasi svjetlo u kupaonici, da se od ostataka ručka pravi krema za lice, a od preostale kreme za lice "fila" za tortu. Još malo pa će se dijeliti priručnici kako iz iscijeđene tube paste za zube džepnim nožićem pažljivo razdvojiti tubu i pogrepsti ostatke te od toga napraviti lijek za prištiće svom pubertetliji.

Čim pročitaju da su Hrvati među najdebljima u Europi, sine im da bi mogli i manje jesti, podijeliti kilogram jeftinog krumpira na tri dana umjesto da kupuju skupi poriluk od kojeg su odmah gladni. Živopisni Hugo Chavez barem udari na bogate i objavi da nisu vremena za jacuzzi, a hrvatske vlasti uporno deru po istim leđima, izuvaju cipele i skidaju kapute s onih koji sad već moraju od samih sebe krasti da bi preživjeli.

Vlada zna sve što bi mogli građani, ne zna jedino što bi mogla ona. Tu već nije sigurna što bi od sebe mogla uzeti, već se uštedjelo na kavama, spajalicama i toaletnom papiru, nema više prostora za odricanja. Ne pada joj na pamet da zareže u ozbiljnije troškove, napravi preustroj MVPEI-ja, na primjer, pa umjesto da hvata veleposlanike koji se voze službenim autima, ukine ambasade koje ovako maloj zemlji ograničenog utjecaja doista nisu potrebne osim za zbrinjavanje degradiranih političara i politikanata po dalekim zemljama.

U njegovanju najnovijeg modnog hita – optimizma – Vlada je posegnula za mjerama koje nikako da postanu doista konkretne, svima razumljive i dovoljno efikasne da se vidi korist od njih. Počela je sićom od ukidanja harača najslabije plaćenima da stimulira potrošnju, svoje obveze prebacuje iz godine u godinu praveći se da će tako nestati ako ih budu dovoljno dugo ignorirali.

Svjesna da se ponavlja, premijerka se ponaša kao da je stjerana u kut i sve više podsjeća na odbjeglog prethodnika. Kao što se ona danas svađa s ljutitim Linićem, nekad se svađao Sanader sa svakim tko bi izrekao nešto protiv načina na koji je Hrvatsku bacao u ponor.

Isti frontmeni koji su branili njega – Hebrang, Milinović i Šuker – danas s jednakim žarom brane nju. Istina, premijerka ima jednog zgodnog asa u rukavu: prihvatiti sve zahtjeve svih skupina koje su se narogušile, potpisati sve ugovore, preuzeti sve obveze i onda raspisati izbore i izgubiti ih ostavljajući opoziciju da se bakta time te gleda kako jure ususret "grčkom expressu" dok ona i njezini lijepo sjede u Saboru i javljaju se za aktualni sat.

No, kako se čini, Kosorova nema dovoljno smisla za humor i s HDZ-om i koalicijom će i dalje ustrajati na svom opstanku, gurati rok izbora prema sljedećoj godini, zbrajati odane ruke u Saboru i uživati u pomisli da se još uvijek mogu naći čak 82, koje su se, ako treba, spremne dići bez obzira koliko je (ne)smisleno to što Vlada nudi. Zna Kosorova da njezin prezimenjak iz HSLS-a koketira s "kukuriku skupinom", jasno joj je da podrška Vladi ovisi o SDSS-u i ostalim manjincima, ali ne vjeruje da bi joj mogli okrenuti leđa. Sigurna je da su udobno smješteni u njezino kukavičko gnijezdo i da će kukavičluk pokriti tzv. brigom za nacionalne interese. Štiteći pri tome samo svoje.