Diploma uglednog britanskog sveučilišta, doktorat, iskustvo rada u američkim istraživačkim laboratorijima, referencije iz struke – sve to prije samo šesnaest mjeseci činilo je Lidiju Bertović idealnom kandidatkinjom za poziciju ravnateljicu ustanove koja upravlja najpoznatijim hrvatskim nacionalnim parkom Plitvička jezera, no u međuvremenu taj zvjezdani imidž bio je urušen brojnim aferama i optužbama za rasipništvo, nezakonito poslovanje i nerad, a Bertović smijenjena.
Iako je NP Plitvička jezera po svom statusu javna ustanova, a ne poduzeće, kako se radi o najvećem gospodarskom subjektu u Ličko-senjskoj županiji, i otkaz njezinoj čelnici može se smatrati još jednim nastavkom sad već tragikomične sage o politici odabira menadžera u javnom sektoru Kukuriku koalicije. Prvi od cijelog niza stranih termina koje je po dolasku na vlast u domaći politički diskurs unio Zoran Milanović bio je famozni “revolving door” – kovanica pod kojom je amenovana odluka zapošljavanja novih nekoliko stotina ljudi na visokim pozicijama u ministarstvima – no postoji li bolji opis kadrovske politike temeljem koje je u manje od dvije godine vlasti smijenjeno 97 menadžera na najvišim upravljačkim funkcijama javnih poduzeća? Pridodaju li se tome promjene u ministarstvima, raznim državnim agencijama i institucijama, taj bi broj vjerojatno premašio 150 pa ispada da je u prvoj polovici mandata kroz “Kukuriku okretna vrata” u prosjeku svakih pet dana izlazio netko iz sastava najužeg upravljačkog državnog kadra.
Bilo je tu svačega, od imenovanja nekvalificiranih kadrova preko stranačkih i rođačkih uhljebljivanja, do potpuno bizarnih situacija poput one u Hrvatskoj lutriji gdje je Vlada u samo šest mjeseci dva puta mijenjala upravu kompanije koju je sama imenovala, no slučaj Lidije Bertović pokazuje da kadrovska strategija Kukuriku koalicije ne funkcionira čak ni kada se radi o imenovanju osobe koja naizgled zadovoljava kriterije stručnosti i stranačke neovisnosti. Utoliko, bez obzira na rastuće nezadovoljstvo brojnim potezima Vlade, politika kadroviranja može se smatrati jednim od najvećih promašaja Kukuriku koalicije. Ne zato što je ta politika suštinski gora od one koju je tijekom većeg dijela svojih osam godina vlasti provodila HDZ-ova vlada, već baš zato što je izmjena takvog modela bila jedno od glavnih očekivanja građana od nove vlasti.
Izborna pobjeda Kukuriku koalicije u znatnoj je mjeri bila posljedica otkrića o HEP-ovcu Radi Buljubašiću i brojnim drugim fantomskim zaposlenicima javnih poduzeća u doba vladavine Ive Sanadera. Da je i njegova nasljednica Jadranka Kosor bila svjesna razornih političkih posljedica takvih slučajeva, svjedoči i činjenica da je po dolasku na premijersku poziciju donijela odluku o uklanjanju političara iz nadzornih odbora javnih poduzeća te tamo instalirala, barem deklarativno, neovisne stručnjake izabrane na javnom natječaju.
Iako su Kosor tada oporbeni zastupnici kritizirali kako se radi o političkoj kozmetici, danas taj sustav iz perspektive transparentnosti kadrovske politike izgleda kao iznimno dostignuće. Nažalost, u Kukurikuu su to vrlo brzo promijenili, a novu kadrovsku politiku u svom nadmenom stilu tadašnji drugi čovjek Vlade Radimir Čačić objasnio braneći svoje diskrecijsko pravo da imenuje ljude na visoke pozicije u javnim poduzećima “jer je njegova koža u pitanju”.
Na krilima tog slogana izgrađen je nakaradni sustav u kojem, primjerice, neko javno poduzeća za nabavu bilo koje robe ili usluge skuplje od 70 tisuća kuna mora zadovoljiti više stotina članaka Zakona o javnoj nabavi, ali je zato za angažman njegova čelnog čovjeka potrebna samo sveučilišna diploma i potvrda o nekažnjavanju.
Stara je spoznaja da je svaki sustav, poduzeće ili država onoliko uspješan koliko su uspješni oni koji njime upravljaju. Priželjkivani društveni oporavak Hrvatske neće se dogoditi dok se u upravljanju zajedničkim resursima ne uvedu jasni kriteriji temeljeni na meritumu. Problem je samo jedan. Kad politička pripadnost ne bi bila ključna referencija za visoke sinekure u javnom sektoru, bi li se itko i bavio politikom?