Pomislila sam da sanjam. Vani je već padao mrak tako da je bilo posve moguće da se nalazim na onoj tankoj liniji koja dijeli san od jave, ono kad ste budni, a čini vam se da ipak nije stvarnost u pitanju, barem ne ona u koju sve polažemo.
Dakle, neku večer, u tom čudnom isprepletanju sna i jave, ugledala sam Zrinku Turaliju Kurtak, u trenutku kad je završio oficijelni dio “Dnevnika” na Prvom programu Hrvatske televizije, i to prije sporta, a nakon defilea bulumente njuški u pratnji odvjetnika koje balansiraju između slobode i zatvora brinući se za dobrobit nas ostalih i zauzimajući najveći dio te informativne emisije.
Najednom, elokventna i upućena voditeljica govori o kulturi, da bude jasno, to nisu one kasnovečernje “Vijesti iz kulture”, nego samo nekoliko televizijskih minuta, ali inkorporiranih u središnju informativnu emisiju, i to, da naglasim još jednom, prije sporta. Ne mogu se točno sjetiti u posljednjih nekoliko godina veće, inteligentnije i važnije podvale uredništva programa, a da su naizgled tako sitnom intervencijom napravili nešto toliko revolucionarno i potencijalno dugoročno korisno, ako stvar potraje, opravdavši funkciju educiranja nekih budućih generacija.
TELEVIZIJA BEZ GUMBA
Mogu samo pretpostaviti kako su mnogi bili iznenađeni, neki možda čak toliko da se nisu ni snašli i sjetili se otići isprazniti mjehur dok traje taj luft, pa su bili primorani čuti ponešto o kazališnim predstavama, koncertima ozbiljne glazbe ili filmskom festivalu. Ne sumnjam da su takvi bili u većini. Međutim, polažem nadu i u one slučajeve koji pred ekranom sjede kao “tabule rase” otvoreni kako za “Stipu” tako i za drugo, pa se nešto na njih i primi, nešto ih zaintrigira, pa onda mladi, koji imaju šansu da, ako s nekim novim uredništvom sve skupa ne završi u arhivi, počnu gledati na vijesti iz kulture kao nešto uobičajeno, normalno, važno za njihov život barem koliko i pozdravi iz Remetinca, jer tako se, dragi gledatelji, odgaja nacija.
Ne tako što se snižavajući kriterije ljudima daje smeće pod opravdanjem da oni to žele i zaglupljuje senzacionalističkim sadržajima, nego što se baš unutar takvih sadržaja, kad već moraju postojati, ubacuje i ona grozno dosadna, a društveno i životno važna kultura. Uz sjajni Treći program, ovo s vijestima iz kulture mene je ispunilo nekom srećom. Oko toga koliko će ona trajati i kako će zaista utjecati na društvo u kojem živimo ne treba biti odviše optimističan. Jer, čovjeku dođe da ponekad nešto i pohvali, a onda ga surova stvarnost odvali po nosu.
Dok je trajao moj zanos s programskim preinakama na javnom servisu, sasvim slučajno tijekom jednog putovanja u ruku mi je dopao časopis koji svijetu budućnosti pripada puno više nego vijesti iz kulture, skupa sa mnom. Sav onako fensi-šmensi bavi se stanovanjem, arhitekturom, mobilnošću, ali i novim medijima. Prepun je divnih mladih ljudi u odjeći svijetlih nijansi, blještavo bijelih zuba, koji postoje samo u svijetu photoshopa, saživljenih sa svojim gadgetima.
Tako u tom časopisu, ispod naslova “Smrt daljinskog upravljača”, autor nam objašnjava kako gledanje televizije danas nudi više zabave nego ikad prije. Jedino prebacivanje kanala, muku mu poljubim, ne predstavlja nikakvu zabavu, ali ton je posve optimističan jer će neugodno pritiskanje daljinskog upravljača uskoro biti stvar prošlosti. Od sada ćemo samo lamatati rukama ili vikati, mogu tek zamisliti što će pojedinci željni zabave uzvikivati kad ugledaju Zrinku Turaliju Kurtak, nadam se samo da neće biti na osobnoj razini. Putem IPhonea tražit ćemo informacije o emisiji, moći ćemo saznati je li u idućoj epizodi nekog regionalnog reality showa bilo pravog ili samo petinga. Oči i uši televizora bit će smještene iznad ekrana, a kamera će prepoznavati čak i lica, bude li malena kći željela gledati televizor, uređaj će automatski aktivirati zaštitu za djecu. Tako malena kći neće moći gledati kako se odrasli ljube, ali će je zato uređaj zasuti idiotskim junakinjama njezina doba, kao na primjer popularne winxice koje dok idu u smrtnu opasnost, anoreksičnih tijela izvikuju: “Smrtna opasnost nije razlog da zanemarimo stil!”.
Ako baš želite neku stvar držati u ruci (navika se teško otarasiti), podrazumijeva se, posjedujete smartphone uređaj. Kažu tehnoproroci, sve više ljudi te uređaje ionako ima nadohvat ruke dok sjede pred televizorom kako bi za vrijeme reklamnih pauza surfali internetom ili nešto radili. Gledatelji bi mogli počiniti samoubojstvo ako ih netko slučajno ostavi u tišini i mraku dva sata same sa sobom, ima li išta gore od toga?
PROZOR U UNUTRAŠNJE ŽIVOTE
Također, te čvrčkice što se drže u rukama, mogu poslužiti i kao drugi monitor, kažu upućeni, tako se slika s televizora može ponijeti sa sobom iz dnevnog boravka, ako na primjer za vrijeme napetog krimića morate promiješati večeru u kuhinji. Zamislite samo da stojite iznad štednjaka, kuhate večeru i gledate u taj proces termičke obrade hrane, a oko vas baš nikakve pokretne slike i grozna mukla tišina. Hrleći u susret svakoj dehumanizaciji sadržaja, svakom ukidanju smisla ljudskih radnji, svakom odnosu koji sadrži bar jednu komponentnu virtualnog, televizoru koji je postao zamjena za stvaran život, neprilagođenu generaciju uskoro će pogoditi sudbina dinosaura.
Obećanje o ukidanju napora zbog pritiskanja gumba možda uzrujava tek rijetke u svijetu u kojem je golem broj ljudi bez hrane, pitke vode i usred besmislenih krvavih ratova. Prije smo barem trebali pritisnuti gumb kako ne bismo morali gledati takve slike, uskoro nas čeka jedno sasvim novo, obećano doba, u kojem će biti dovoljan zamah rukom. Ako slučajno naletimo na vijesti iz kulture ili reportažu u kojoj polumrtvoj djeci muhe ulaze u usta, bit će dovoljno da viknemo: “Tiše!”
“Televizor čuje, vidi i čini ono što od njega tražiš i više nikada nećeš morati dotaknuti daljinski upravljač!”, klicao je predsjednik Samsungove grane uređaja za elektroničku zabavu Yoo Boo-Keun u Las Vegasu. Klicali su mnogi prije njega, možda na tek malo manje sofisticiran način, odvodeći ljude u banalnost i uvjeravajući ih da će već netko misliti umjesto njih.
Kultura, koja ostaje jedini prozor u unutrašnje živote ljudi, nema previše šanse preživjeti šarenilo aplikacija. Ponekad zahtijeva trud, čak i veći od potrebnog za pritisak gumba, zato je ova divna samoubilačka akcija, stavljena ispred sporta, dirljivo vrijedan dokaz o ambivalentnosti tehnološkog napretka.