11. priča: MIlko Valent: Nives i noć

Nives se brzo vratila iz kupaonice. Volim je gledati bez šminke. Mlado i lijepo, od droge prerano ostarjelo lice. Žive, ali tužne oči. Neka je sjeta neprekidno u njima, čak i kad se smije. Sjela je na krevet pokraj mene i prekrižila noge. Kucnuli smo se bocama Kaltenberga i otpili. Nemoj se nikad navući na heroin, Marko, rekla je tiho Nives. Neću, Nives. Budi spokojna. Dovoljna mi je i ova ovisnost, rekao sam i pokazao na upaljenu cigaretu. Nives počinje priču o ocu Nikši. Gleda u svoju noć. Nikša je radio u škveru, u Brodosplitu. Zarađivao je dobro. Radio je i sa strane. Prodavao je i maslinovo ulje. Tada smo dobro živjeli. Zaratilo je i Nikša nije oklijevao. Otišao je u rat. S njim su otišli još neki ljudi iz njegove ekipe zavarivača. Dvije i pol godine bio je na fronti. Vratio se uzdrman, počeo je piti, ali ne previše. Društveni alkoholičar. Puknuo ga je i PTSP. To je to. Klasika. Tipična priča o braniteljima. Nikša nikad nije govorio o ratu. Možda zato što mu je na rukama izdahnuo prijatelj, čovjek iz njegove ekipe zavarivača. To mi je rekla mama Perica. Kao “old school” roditelj rijetko je pokazivao osjećaje. Nikad me nije poljubio. Možda me poljubio kad sam bila mala, ali toga se ne sjećam. No bio je brižan. Znam da me jako volio. I ja njega. Svoju ljubav nije znao izraziti riječima. Nju je pokazivao djelima. Imala sam djetinjstvo iz snova. Vodio me u maslinik, na kupanje, svagdje. Naučio me plivati, roniti, voziti bicikl, čak i igrati šah. Na rivi u Supetru pokraj konobe satima smo igrali badminton. Obično nedjeljom. Meni bi uvijek naručio sok, sebi pivo ili vino. Piće nam je bilo pri ruci na stolu dok smo igrali. Veselio se mojim uspjesima u školi. Kad je došlo vrijeme studija, sve je učinio da bi meni bilo bolje. Da bih mogla lakše studirati, i da ne gubim vrijeme na putovanje trajektom iz Supetra za Split i natrag, kupio je ovaj stančić na Voćnom trgu. Veselio se tome, kako je govorio, što će barem netko u našoj obitelji biti visoko obrazovan. Kad je radio prekovremeno, dolazio bi ovdje prespavati. Uvijek bi obavijestio mamu. I Pericu je jako volio. Ona mu je bila jedina ljubav. Nikad nije trčao za ženama. Kad sam potonula u drogu, i on je patio. Jednom me našao totalno urokanu. Sjeo je pokraj mene i pušio. Kad bih se usvinjila vlastitom bljuvotinom, prao mi je lice i ruke. Pred majkom me branio. I ne samo to. Nećeš vjerovati, ali tata je ostavljao lovu tu na stolu; tobože ju je zaboravio ponijeti sa sobom na posao. Znam da je to bilo namjerno. Primijetio je da prodajem stvari iz kuće, ali nije htio da kao većina narkića još i kradem da bih nabavila lovu za dop. U škveru je i dalje dobro zarađivao, čak odlično, često je radio i prekovremeno. Ne znam točno što se dogodilo, ali prije pet mjeseci dobio je otkaz. Višak radne snage, tako su rekli. Otpušteno je još nekoliko radnika. Ali, zamisli, i on, visokokvalificirani zavarivač s dvadeset i tri godine radnog staža. Poludio je. Otišao je u Supetar po nekoliko velikih kanistara svojega vina. Po cijele dane sjedio je u ovoj sobi, pio vino i pušio. Perica ga je, kad je došao po vino, pokušala smiriti, ali neuspješno. Sad je imala dva narkića na vratu, pa je i ona počela jako piti. Sve je otišlo k vragu. Ja sam bila u svojoj najgoroj fazi. Tu situaciju nije moguće opisati. Nikša se opijao i pušio goleme količine cigareta. Uopće nije izlazio iz stana, samo je sjedio, pio i pušio. To je trajalo oko dva tjedna. Jedno popodne je prestao. Iznenada. Iako sam bila na dopu i kljucala u kutu, sjećam se onako kroz maglu da se zbivalo nešto čudno. Dogodilo se čudo. Otac se okupao i obrijao. Obukao je čistu košulju i vojničku jaknu koju je nosio u ratu. Čak me i zagrlio, što nije učinio od mog djetinjstva, rekavši da ide malo na Rivu, možda sretne prijatelje. Previše sam bila urokana da bih po svim tim čudnim upozoravajućim znacima shvatila da je stvar krajnje opasna. Raznio se bombom oko pet ujutro u lučici na Matejuški. Pokraj njega su našli komad papira na kojem je napisao: “Jebite se vi glavonje u škveru. sad me više nikad nećete moć otpustit, jeba van pas mater svima.” Sve novine pisale su o tom slučaju. Objavili su njegov životopis i fotografiju. Hvalili su ga i kao radnika i kao branitelja. Na pogreb su došli mnogi radnici iz brodogradilišta, i bivši i sadašnji. Došli su i njegovi suborci, svi su došli. Voljela sam mog starog, voljela sam Nikšu, voljela sam svog dragog tatu. Da toga dana nisam bila urokana, možda sam ga mogla spasiti. Ne znam. Voljela sam, jebiga, tog čovjeka najviše na svijetu. Sorry, Marko, ne mogu više. Mogla bih ti još puno pričati o njemu. Dodaj mi cigaretu. Zagrlio sam Nives. Htio sam postati Nikša, njezin otac. Barem na trenutak. Nisam mogao. Ja sam ono što jesam. Ne mogu biti drugi. Drhtala je. Nije plakala. Odavno su presahnule njezine suze. Shvatio sam to. Sjetio sam se trenutka kad se moj otac ranjen vratio iz rata. Nives, Nives, Nives. Čuo sam njezino ime u noći. Šutjeli smo i pušili. S Voćnog trga dopirao je žamor praćen smijehom njezinih i mojih vršnjaka. Ništa drugo nije moglo biti strašnije. Život je vani kiptio. Nema Boga. Danas moram otputovati u Zagreb. Tužni smo zbog toga. Sjedimo na stupiću za privezivanje brodova na Matejuški i gledamo barke. Dva galeba sletjela su na jednu barku. Nives pokazuje mjesto gdje su pronašli njena oca raznesenog bombom. Često je ovamo dolazila otkad se to dogodilo. Da je barem poživio pa da je vidi sad kad se skinula s heroina, sad kad je na putu ozdravljenja. Znaš, bio bi ponosan na mene. A bio bi ponosan i na to što sam u društvu s tobom. Sigurno bi nas pozvao na piće, rekla je Nives tražeći nešto u ruksaku. Poklonila mi je fotografiju s prve godine studija. “Tada sam bila lijepa”, rekla je. Uzimam kovčeg u hotelu Slavija. Odjavljujem se na recepciji. Nives se ne želi gužvati u autobusu, pa naručuje taksi. Kaže da sad ima lovu, onu koju je zaradila od prodaje maslinova ulja, i da me želi počastiti vožnjom do aerodroma. Htio sam odbiti, ali u zadnji trenutak pogledao sam u njezine oči. Znao sam da bi je odbijanje zaboljelo. Brojevi mobitela su utipkani. Razmjena e-mail adresa. “Marko, čuvaj se!” rekla je Nives i zaronila duboko. Njezine ruke. Nakratko širom otvorene. Pa čvrsto stisnute oko mojeg vrata. Zagrljaj. Na Zemlji tišina. Moj let. Polazak iz Splita u 13:00, dolazak u Zagreb u 13:50. Gledao sam njezinu fotografiju s prve godine studija. Snimljena je na Peristilu ispod Sfinge. Nasmijana djevojka crne kose. Obojena svjetlost curi iz očiju, sipi s njezina lica. Normalne je težine. Stasita. Lijepa. Nives će opet tako izgledati za pola godine. Kad potpuno ozdravi. Gledao sam fotografiju. To je sve što se može reći o ovom letu kad je vrijeme zastalo u naftno crnim očima. Svi se boje. Tresu se od straha. Nitko o tome ne govori. Nitko. Ali i te oči će jednom umrijeti. Jebeš život!