14. priča: Jasminka Domaš: Pasja vrućina

Dobro je da ove stare zgrade koje nemaju dizalo barem imaju vitičaste ograde od kovanog željeza za koje se čovjek može prihvatiti, mrmljao je i puhao, puhao, otpuhivao i mrmljao jedva dolazeći do daha gospodin Matko, penjući se s mukom i naporom na četvrti kat. Svakim danom to penjanje sve mu je teže padalo, posebice u vrućim, ljetnim danima kada bi se toplina uvukla u vežu i slegla i nalegla po stepenicama i zidovima i kao nevidljiv duh iz čarobne Aladinove svjetiljke uvlačila bi se i u stanove. A još kad bi vukao vrećice s tržnice! Uvijek bi otišao po dvije, tri stvari, a vratio se s nekoliko kilograma voća i povrća, ali jednostavno nije mogao ostati ravnodušan na tamnoljubičaste patlidžane, nije se mogao oduprijeti zelenim, mirisnim paprikama, sočnim rajčicama pa onda bi još kupio i četvrtinu lubenice, a smokvama, njima zaista nije mogao odoljeti kao ni marelicama. No nikako nije želio kupiti torbu za tržnicu na kotače, jer mu se to činilo da je samo za onemoćale starce, dok u njemu još ima snage. Nije još ni ključ od stana pronašao u džepu, a ulazna vrata počela su se drmusati i tresti od šapa njegovog Rikija, psa kojeg je dobio od svojeg sina i njegove supruge na čuvanje dok su oni bili na moru. Riki se nekoliko dana kada su ga ostavili kod Matka durio u kutu, iz protesta nije želio ni jesti, ali kada je vidio da mu to puno ne pomaže u njegovu pasjem životu, odlučio je šarmirati svog privremenog gazdu i pokazati mu kada ga povede u dućan gdje stoji pseća hrana, koju on to najviše voli. I kad su sutradan ušli u trgovinu, Riki ga je odmah potežući uzicu doveo do hrane za kućne ljubimce i zubima je zgrabio svoju vreću s hranom. “Što je taj pas pametan,” čudio se Matko. “Gospon sused, kaj ste si pesa nabavili?, više je ustvrdila nego pitala blagajnica koja nije ni mogla sanjati more, a kamoli otići do velike plave vode. Taj film ona neće vidjeti s plaćom koju ima. “Je, gospodičnica, samo je još pes falil pa da mi pasji život bude kompletan,” rekao joj je Matko, ali blagajnica ga više nije slušala nego zadubljena u svoje misli samo je čvokala po tipkovnici. Tako su se doskora Matko i pas uspinjali stepenicama, samo Riki je veselo preskakivao po dvije, tri odjednom dok se Matko penjao polako s dvije plastične vrećice u ruci. Pravedno, za svakog po jedna. Tko će ga znati zašto i zbog čega, ali Matka je počela svrdlati misao kako bi i on mogao nekamo otputovati, a ne da se i sam kak pes vuče po stanu i opustjelom gradu. “A pas? Kamo ću s njim?”, odjednom mu je sijevnulo kroz glavu, “moram se i za njega pobrinuti.” “Najbolje će biti ako odemo u seoski turizam, tamo neće nitko praviti probleme zbog psa, jer sigurno imaju dvorište puno životinja.” I dok je Matko razmišljao kuda i gdje da krenu. Riki je zadovoljno kusao svoju pseću hranu iz zdjelice i mahao zadovoljno repom. Na kraju se napio vode i lijeno odšetao do svojeg kutka, a i kako bio drugačije po ljetnoj žezi. Zadovoljno je legao na ispranu, staru dekicu i zažmirio na jedno oko, a drugo je za svaki slučaj ostavio otvoreno da vidi što Matko smjera, neće valjda u šetnju bez njega. E, ne to nikako! Dotle je Matko, ne osvrćući se na Rikija, širom rastvorio i rasprostro po stolu stranice Večernjaka tražeći oglase za ljetovanja i pažljivo ih je čitao i podcrtavao ono što mu se činilo zanimljivo i privlačno. Iznenada je zastao, penkala je ostala stisnuta njegovim prstima u zraku, jer se upitao je li dovoljno tijekom godine uštedio za tu pustolovinu i odšetao se, bolje rečeno odgegao do porculanske posude na kojoj je pisalo Kava, tvornica Farkaš, Budimpešta, a poklopac je bio malo okhrnut s lijeve strane. Ništa zato, nije ga nimalo smetalo, nego digne poklopac i izvadi bijelu omotnicu i počne brojiti novac. “Valjda ću imati dovoljno da se Riki i ja provedemo ko’ ljudi. Ovaj, kaj ja to govorim, pa on je pas. Ma nema veze.” Prebrojivši blago bio je zadovoljan i radosno je zaključio: “Bit će nam dovoljno.” No u taj čas zazvonio je telefon pa digne revno slušalicu: “Bok tata, to sam ja. Ima li kaj novoga? Kak Riki, ste dobro?” “Sve u redu,” odgovori Matko sinu, “ništ ne brini, su deca dobro?” “Jesu, furt su u vodi ko ribe.” “Onda dobro, pozdrav svima i bok,” kratak je bio Matko, ne želeći da ga sada u planovima nitko ne ometa i smeta. Onda je stavio na štednjak lončić s vodom za kavu. Riki je onjušio zrak i primijetio da se ne kuha ništa što bi i on volio liznuti, ali pozornost mu je privukla bijela omotnica čiji je kraj visio djelomice sa stola i on je dohvati zubima. Hm, miriše na mljeveno meso i odreske, pa da gazda je to jučer radio sebi, a bogme i njemu, za objed. Matko je u međuvremenu polako i šmekerski otpijao iz šalice gutljaj po gutljaj vruće i mirisne kave i kada je sve popio, stavi na nos naočale da bolje vidi oglas i nazove naznačeni broj. “Seoski turizam, to je idila,” zadovoljno je i na glas govorio, kao da ga Riki baš sve razumije. Ubrzo nepoznata ruka u još nepoznatom krajoliku zamišljene seoske ljepote i netaknute prirode digne slušalicu. “Da, rekao je Matko, ako ima mjesta, došli bismo u subotu.” Ljubazan glas s druge strane je rekao: “Dakle, stižete sa suprugom.” “Ma ne,” brzo je odgovorio Matko, “dolazimo ja i pas Riki, ako vas ne smeta, a kaj se tiče moje supruge, ona vam je već odavno na drugom svetu, znate tamo gde nikom ništ ne fali, ni more ni seoski turizam. Tam vam sega imaju kak u raju.” “Pardon,” rekao je glas sa sela, “samo dođite, čekamo vas u subotu.” Matko se uto sjeti bijele omotnice s novcem, ali na stolu je više nije bilo. “Za Boga miloga, kam sam je del?” Pogledao je ponovno u porculansku kutiju za kavu, ali bila je prazna i zatim se počeo ubrzano okretati po kuhinji ko vrtuljak na seoskom sajmu. Rikiju, koji je sve to promatrao iz svog kuta, zavrtjelo se od njega u glavi i u pogledu je imao rojeve psećih, mesnatih kuglica. I naglo kihne. U tom trenutku Matko ga pogleda i primijeti kako ispod psa viri krajičak bijele omotnice s novcem i munjevito je izvuče ispod Rikija. “Cucek blesavi, si poludel,” vikao je na psa po pasjoj ljetnoj gradskoj omari. No u subotu ujutro, čim je zarudilo, bili su spremni za svoju ljetnu avanturu i doskora revno su se spuštali stepenicama, Matko je na uzici vodio Rikija, a drugom rukom pridržavao je plavu putnu torbu na kojoj je pisalo Dinamo. No prava fešta još nije počela. Kad su stigli na odredište, najviše od svega Matku se već na prvi pogled dopala gazdarica, sva obla, zanjihana i zabibana, topla i privlačna k’o krušna peć, miomirisna i poželjna. Stalno ju je promatrao, a ona privučena njegovim pogledom samo se smješkala i donosila mu košarice s voćem i rakijicu iz hladnjaka u orošenoj, zelenoj čašici. A sve to vrijeme sakriven u žbunju Pan je svirao u svoju frulicu i od te svirke Matku se činilo da je mlađi barem dvadeset godina. A ni Riki nije bio usamljen već je i on postao pravi seoski lola bekrija koji bi se kući dovukao tek pred jutro ili kad bio dobrano ogladnio. Dani ljeta nizali su se kao lastavice na žici i dok si se okrenuo tamo vamo, dani odmora su prošli. I opet, bila je zora, a u jutarnjoj izmaglici koja se pušila iz trave sve je mirisalo na bilje i ljetno obilje milujući tim zelenim dahom onog koji nije zaboravio na Pana i njegove nestašne roščiće. Gazdaricu je mučila nesanica i krišom od muža promatrala je kako se čovjek i pas udaljuju hodajući između njezinih mirisnih lijeha ljiljana i ljetnih, crvenih ruža. I iz prsa ote joj se nehotice dubok uzdah, grudi se podignu kao dva bijela, topla kruha i zastanu. A čovjek i pas dotle su se već smjestili u auto i Matko s puno ljubavi, sretan, pogleda u Rikija koji je zadovoljan zauzeo svoje mjesto i ispružio glavu kroz prozor, jer je obožavao da mu se na vjetru vijore uši i nije propustio čuti ono što mu je rekao: “Prijatelju, sad barem imamo nas dvojica o čemu pričati.”