Dne 5. kolovoza 1946. svanuo je pravi ljetni dan i nitko ne bi slutio da će malo prije podneva biti ljuta zima. Čudno, nakon 25 godina svećenik isposnik istražit će i doznati da je najbliži oblak tada bio udaljen nekoliko tisuća kilometara.
Takvu se vrućem danu nije veselilo dvjestotinjak hodočasnika. Morali su se popeti na vrh planine gdje je bila crkvica Gospe od sniga. No, baš takav dan voljela je Božina majka. Donijela je punu kutiju slatkih štapića i dobro ih prodavala. Lijepu se danu radovalo i gorsko cvijeće, gotovo je sve ocvalo kao da je i ono slavilo kraj rata.
Blagoslivljala se nova crkvica. Nitko ne zna kako je baš staru crkvicu razorila granata koja je doletjela s Brača. U tisuću svojih ljeta preživjela je desetke ratova. Nova je vlast dala da se sagradi nova Marijina crkva, ali samo tako da bude »veća, bolja i ljepša«. Mnogima je bilo drago što će »crkva biti naprednija«, a svećenik je isposnik znao da se time zatiru tisućljetni tragovi kršćanstva.
Ali ni slutio nije da će zbog čuda koje se zbivalo desetak minuta, on odležati u mračnoj tamnici dvanaest godina.
Spokojno je bilo na vrhu sve dok se iz jedne jame nije isukao magleni pramen. Popuhnuo odatle i mrzli vjetar. Uskoro se nad ljudima zavrtložio svetokrug od sivih oblaka. Nitko više nije, kako priliči na svetom mjestu, bio u se zagledan. Tako bi gledali iz svojih sela kad se ovako od mora, preko Gospe od sniga, bližila ljetna oluja. A čim sijevnu munja i zagrmi Božji glas, poletješe u crkvicu poput ovaca. Nisu u nju svi stali premda je sad bila veća. Digli su je na temeljima male crkve iz onog doba kad su se čovjek i Bog razgovarali pod samim nebom. I Bog nikad nije bio ovako srdit.
Samo je mali Bože uživao u Božjem gnjevu. Zauživao u strahopoštovanju prirodnih sila. Bila je to objava njegova budućeg života. I neka o tome još ništa ne zna, znao je da će učiti sve dok ne sazna odakle ovakva promjena kojoj se klanjaš. I mali je Bože pratio svaki treptaj zemlje i nebesa, zadivljen slušao glas svojih novih i jedinih učitelja.
U tome iznenađu uživao je i svećenik isposnik. Odavno je on tajom obilazio crkvice na vrhuncima. Bile su četiri od Babljače do Peruna. U njima je upoznao dušu svojih predaka. Tijela su im bila položena u kamenom procijepu, ostala od njih samo šaka vapnenca, a duše su im se jatile oko tih crkvica. Glagoljao je s njima kad bi mrtve probudio vršni vjetar. Propovijedao je njima i ovcama koje bi se zaklonile u zavjetrinu uza crkvu. A samo zato što su time mislili da je lud, nisu ga još bili poslali na robiju.
Odjedanput, magleni se dah izmiješao s dahom onih koji se nisu zbili u crkvicu. Studen je bila sve jača i magla je sukljala iz jama i njihovih usta. Oblak ih liznuo preko prijevoja. Trenom se malom Boži učini da kroz maglu leti jato zalutalih bijelih leptira. Ali kad mu se za čelo zalijepila pahulja, dječak zine da mu se druga rastopi na jeziku. I kad ljudi ugledaju dječaka kako se pričešćuje snježnim pahuljama, kleknu svi i »primaše Božjom rukom« hostije koje letijaše s neba. Zaborave i gdje su, i što su, i što je oko njih, i što je u njima. Zanos obuzme i svećenika isposnika. Održi im propovijed od koje bi i stijena proplakala. Govorio im je da njegov narod, otkad se doselio i ugledao more s ovoga vrhunca, nikad nije bio tako čist od grijeha.
Oblak prohuja i zanos splasnu. Njegov narod opet osjeti krivnju. Vidjeli su sad okolo jamu koju su zvali Šalin grob, u koju su u ratu – govorili su jedni – ili nakon rata – govorili su drugi – bacili slaboumnika. Kad je on skrivio neznanima, kako li tek njih može progutati mrak. Gledali su sad stijenu niz koju su salazili u kamenolom, bojali se da će ih izbaciti s posla i neće imati kruha za djecu. I Božina majka stisne kutiju sa štapićima k srcu, najlakše će njoj zabraniti da ih prodaje po okupljalištima. Vabila sina kao ovčicu da odu, ali on ostade na čudištu, a jadna ona ode zbijena u mnoštvu.
Ostali samo mali Bože i svećenik isposnik. Sveto je bilo za njih to mjesto, za svakoga na svoj način. Ostali i čekali sudbinu kao što se čeka grom na vrhuncima.
Prošlo je dvadeset i pet godina.
Opet se 5. kolovoza okupiše kod Gospe od sniga. Mali Bože je sad bio stasit meteorolog, a svećenik isposnik bijaše sama kost i koža. Optužili ga da je, one godine nakon rata, uznosio čudo i zavodio narod. U najmračnijim je tamnicama stoga proveo dvanaest godina. Smanjilo mu se tijelo, ali mu se povećao zanos. Mislio je da će se dogoditi još veće čudo od onog, koje bijaše tek predznak, i da će njegov narod imati svoju državu i svoj zakon, onako kako bijaše prije šesto godina u Zakoniku ovdje izglasanu.
Mnoštvo bi se uskomešalo čim bi on pristupio i nešto ih upitao. Jedni su odmahivali glavom, drugi su kimali kao da potvrđuju. Napokon se približi meteorologu:
– Čestitam na unapređenju...
– Hvala, hvala, don Ante, ali nema na čemu!
– Znanje o nebu prenosit ćeš mladima. Obojica im govorimo o nebesima... Bože, ti znaš...
– Tko ne zna!
– Neka im Bog oprosti... – don Ante odmahne rukom. – Bože, važna je samo istina. Za nju sam se žrtvovao. Evo, sedamdeset i šest ljudi potvrdilo je da je tada Gospe učinila čudo. Toliko ih se još boji...
– A još ih je više pomrlo!
– Blago njima u kraljevstvu nebeskom... Slažeš li se ti da je to bilo čudo Božje? Znam, znam što kaže struka... Ali, je li meo snijeg usred ljeta?!
– Don Ante, dajte mi papir i olovku... – i na stećku, kao na kamenom stolu, Bože napiše i potpiše izjavu:
»Stomarica, 5. kolovoza 1971... Izjavljujem da sam dne 5. kolovoza 1946. bio s majkom na Stomarici i pomagao joj prodavati bombone. Bio je vedar i neobično topao dan. Odjednom, ne sjećam se točno u koje doba dana, nad nama se pojavio bjeličast oblak, koji je dolazio od mora. Kad je prelazio preko nas, u kojih petnaest minuta, iz njega je padao najprije rijedak, a poslije dosta gust snijeg. Sjećam se da su ljudi to shvatili kao čudo. Mnogi su zapomagali ili se sklanjali u crkvu i iza crkve, zbog hladnoće i zbog straha. Kad je oblak prošao, opet je bilo vedro i vruće. Jako me je to uzbudilo i odlučilo da se posvetim istraživanju prirodnih pojava...«
Svećenik se isposnik malo nasmiješi »prirodnoj pojavi«, ali Božu potapše s razumijevanjem. Koliko li je samo kapi u samici nakapalo na njegovo tjeme i svakoj je šaptao: »Oprosti im, Bože!« A kamoli neće oprostiti Boži...
Prošlo je još dvadeset i pet godina.
U kolovozu je Bože došao k crkvi Gospe od sniga. Nije bilo svijeta, nije više bilo ni don Ante na životu. Njegovu je izjavu objavio u crkvenom časopisu, samo nekoliko dana prije sloma Hrvatskog proljeća. Božu su odmah izbacili s posla. Zaludu su ga neki pravdali da on ne slavi čudo, nego da veliča prirodnu pojavu. Napustila ga i zaručnica. Toliko se i sâm zapustio da je na taj dugoočekivani dan rješavao križaljku.
Jedino je uživao gledajući oblake na našem nebu. Pogleda i požali što danas nema ni oblačka. Odjedanput, od mora se ukaže oblak kao štap. Okrilati i doleti nad planinu. Puhne vjetar koji do kosti ujeda. Zalepršale i pahulje. Nije isplazio jezik da ih lovi, nego ih pusti da mu rose sijedu kosu. Čudo ga malo pohodilo i nestalo kako je i nastalo iz ništa. Smirilo se sve, opet je bilo kako je bilo oduvijek i kako će biti za vijeke vjekova.