Dimitrijev djed Anatolij bio je pripadnik male etničke zajednice Jukagira koja je bila starosjedilačko pleme u golemim prostranstvima Sibira do vremena kad se dogodilo veliko rusko naseljavanje Sibira u 17. stoljeću. Njegov je život bio obilježen dugotrajnim putovanjima od živopisnog sela Bratska, koje se nalazilo blizu rijeke Angare, do Bajkalskog jezera na jugu. Od siječnja do svibnja, kada su temperature često padale ispod -40 stupnjeva i kada je debljina leda na potpuno zaleđenu jezeru iznosila po nekoliko metara, danima je rezao velike kocke leda i prodavao ih po okolnim mjestima. Ljudi bi dolazili djedu i naručivali led s određenim dimenzijama kocki koje su stavljali u spremnike te rastopljene koristili za piće, higijenu ili napoj za stoku. U svibnju, kada je počinjalo pucanje leda na rukavcima Angare, Dimitrij je znao da će ubrzo ugledati djeda. Mama je spremala osušene omule i losose, a sestra govorila o bundi od krzna bajkalskog tuljana. Tatarska riječ sibir značila je zemlja koja spava, ali sad u proljeće kada se snijeg topi tako brzo sve u hipu oživi.
Ovoga proljeća djeda nije bilo. Samo je susjed Oleg donio njegove stvari. Mama je samo priopćila glasom koji je zvučao kao prenapregnuta struna na balalajci kako je djed završio u jednom zatvoru u Irkutsku. Njegov krimen bio u tome da je u kavani pričao protiv cara. Dimitrijeva vezanost za djeda počela je još u ranom djetinjstvu kada je ostao bez oca. Prelazeći jedan ponton doživjeli su nesreću i pali u vodu. Djed je uspio nekako dječaka izvući iz divlje rijeke. Morao je birati između sina i unuka. Sada je Dimitrij krenuo na svoj prvi put izvan sela u pratnji starog Olega.
Irkutsk je još sredinom 18. stoljeća imao sagrađenu cestu do Moskve tako da je bio trgovačko središte u trgovini između Rusije i Kine. Tih godina car Nikola I. Pavlović protjerao je mnoge intelektualce i umjetnike u Irkutsk koji su nakon odsluženih kazni ostajali tu živjeti. Dimitrijev susret s gradskom vrevom i stotinama tezgi bio je šokantan. Ulazak u kaznionicu i susret s djedom protekao je u grčevitu stiskanju djedovih velikih ruku.
„Hajde, hajde, golube, brzo ću ja doći“, tješio ga je ganuti djed. „Baćuška, jesu li se već vratile guske?“, pokušavao je oraspoložiti uplakana unuka. „Je li Tatjana dobila krzno od Olega?“
Dimitrij ga je samo gledao nemoćan da se nasmije. Na rastanku je djed zamolio Olega da mu donese lososova ulja jer je s njim u ćeliji nekakav Petraševac koji je u živčanom rasulu: „Bojim se da moj siroti Dostojevski neće preživjeti ovu torturu“, bilo je posljednje što je rekao.
Dimitrijeva pjesmica „Djed i ja lovimo losose” pobijedila je na natječaju koji je bio organiziran u čast careva rođendana i bila je objavljena u jednom moskovskom listu. Djed je plakao grleći unuče. „Znao sam da imamo pisca“, ponosno je ponavljao. Prošlo je već nekoliko mjeseci kako je izašao iz zatvora i sada je dane provodio na užarenu sibirskom suncu. Jednoga jutra netko je donio pismo za djeda. Dimitrij je glasno čitao: „Dragi prijatelju. Jamačno si čuo kako sam nakon izlaska iz irkutske kaznionice svoje dojmove sročio u romanu objavljenom još 1862. ‘Zapisi iz mrtvog doma’. Ako ne možeš doći do romana, ja ću ti ga poslati. Tu je opis naše blagoslovljene kalvarije. Vidjet ćeš da sam opisao i lupeže i nevine. Svakako pročitaj onaj dio u kojem opisujem tvoju dobrotu. Nakon što mi je objavljen roman, postao sam popularan ovdje u Moskvi. Ali, kako to u životu bude, moja je radost kratko trajala. O svojoj ženi ti neću mnogo pisati jer je to bio pravi pakao. Pokosila ju je tuberkuloza. Moji epileptični napadaji (koje si ti tako čudesno ublažio onim svojim – ne zamjeri mi – smrdljivim uljem) postali su zastrašujuće razorni. Nakon bratove smrti moja dugovanja su postala nepodnošljiva tako da sam pred prijetnjom za život pobjegao u Švicarsku. Ludilo, nostalgija, demoni kockanja i epileptični napadaji puni halucinacija i jezovita odvojenost od Rusije doveli su me ponovo pred ponor. I kao što si me ti spasio u mome sibirskom sužanjstvu, nespoznatljiva providnost mi je poslala anđela koji me podigao. To je moja Anuška koja kao da je izašla iz neke priče. Pišući roman o svome kockanju po Njemačkoj, upoznao sam ovo drago biće koje se sažalilo i pustilo suze uviđajući očaj koji me pritiskao. Znaš li da čekamo bebu?! Već sad me tresu valovi ekstaze. Hvala ti što me nisi ostavio sama u našem čistilištu. Puno pozdrava mome nezaboravnom dobrotvoru A. S. Mereškovskom. P. S. I dalje težim k najvišem. Tvoj FMD.“
Na ove posljednje riječi djedove oči zasuziše. „Neki ljudi zbilja imaju neshvatljive kapacitete trpljenja. Ovaj moj prijatelj Fjodor“, nastavi djed, „zbilja je osobit. Jedne noći dok je većina uznika spavala, on je upao u stanje čudne agonije. Kad je u zoru prestalo njegovo buncanje i trzanje, pomislio sam da je umro. Navečer, kad sam se vratio sa suđenja, zatekao sam ga potpuno preobražena. Tiho mi je rekao: „Ja više nisam ateist! Noćas sam susreo Antikrista i Krista!’“ Na te je riječi djed zastao. U daljini se kroz prozor mogla vidjeti snaga veličanstvene Angare. Tišinu zapara djedova zagonetna rečenica: „Ovo pismo, baćuška, tvoja je kratica za raj.“
Nakon nevjerojatno duga puta Dimitrije je stigao u Moskvu zatrpanu snijegom. U torbici je pored lososova ulja i ikone čudotvorca Inocenta Irkutskog bilo pismo koje je djed namijenio nekadašnjem prijatelju s robije. Prolazeći pored knjižare ugledao je osvijetljeni roman Zli dusi i prigušena jeza prođe mu niz kičmu. Brzo je našao Kitaj-gorod (kineski grad) i željenu kućicu. Otvorila je mlađa žena. Na njen upitni pogled Dimitrij je otvorio kanonadu riječi; onako promrzla i umorna bilo ga je nemoguće shvatiti. Žena ga prekinu pozivom unutra i on se nađe u uskoj sobici u kojoj je gorjela vatra u otvorenom kaminu. Tek tad Dimitrij osjeti koliko je iznemogao. Skljokavši se na klupu koja je bila uz kamin utonu u san.
„Ti si, znači, Anatolijev unuk!“, jedva čujno prozborio je bolesni pisac. Dimitrij je, gledajući to ispaćeno lice, poželio pobjeći iz sobe. Supruga Ana je malo podigla jastuk i pisac, malo se pridignuvši, zagleda se u Dimitrija. „Osjećam da će me svaki trenutak ponovo uhvatiti epileptički napadaj. Ljudi se varaju kad govore da se to ne može predosjetiti“, nastavi govoriti s mučnim hroptanjem. „Nakon toga ležim mjesecima sklupčan i oporavak je uvijek mučan.“ Grozničava spoznaja da nema puno vremena natjera Dimitrija da progovori: „Što trebam učiniti da bih dobro pisao?“, upita beskrvno. Preduga tišina. Možda je već umro, mislio je Dimitrij. „Moraš proći kroz jezu onoga užasnog straha za bijedni svagdašnji kruh. Onda će doći ona posebna patnja za odabrani rod. Zar ti nije djed ispričao moju borbu s Antikristom? Trebaš naučiti patiti, naučiti patiti…“, pisac iskašlja krv. Čim se našao na ulici, Dimitrij napisa pjesmu opčinjen piščevim preobraženim licem:
gledam te krišom / kose iskidane paučine / duge rijetke brade / mokrih obraza / ostavi me na miru – odlazi / tvoja izjedena usta/govore o pratajni/ dok bacaš upljuvke krvave / hvata me užasna jeza / idiot se krevelji sa zida / na usta mi izlazi pjena / bljujem svoga dvojnika/ oslobodi me ovih stihova / izađi iz mene Feđa
Dimitrij Sergejevič Mereškovski, Moskva 25.1. 1881.
„Ovo pismo, baćuška, tvoja je kratica za raj.“ ...