19. priča: Rudolf Lokas: Kuća predaka

Noćas smo oderali djeda, preko ograde bacili utrobu, meso i kosti. Kožu mu premazali smolom, zašili otvore, napunili je helijem. Djed se podigao u zrak, stajao je nad nama kao da je opet živ. Šare našeg klana blistale su na koži, a glava je udarala o strop. Gležnjeve i zglavke vezali smo konopima, o vrat mu objesili zvono kojim se plaše ptice. Tada sam se uspeo na krov i privezao ga pokraj bake. Djed je napeo konope dodajući kući uzgon. Svako jutro mažem se posebnom kremom koja kožu čini čvrstom, savršenim spremnikom za helij, i penjem se na krov. Krošnja predaka izrasta iz kuće, tu hodam u hladu. Zvone mi nad glavom tjerajući ptice. Povlačim ih, stiskam sa svih strana, vrebam naznake kvara; ocufane konope, upale obraze, pištanje. A onda ih puštam da se vinu koliko im to dopuštaju konopi. Grbovi na njihovoj goloj koži istovjetni su grbu na mojoj koži, prenosili su ga kroz koljena kako bih ga ja mogao nositi. Njihove duše ostaju s naraštajima koji dolaze. Sve što jesam, oni su mi dali. I moj je otac provjeravao pretke, a onda sam ja preuzeo dužnost. Jednoga dana ovo će biti moja kuća, u njoj ću podizati obitelj, a moji roditelji, sada još mladi i u snazi, na krovu će mi davati uzgon, postati temelj u zraku. Drevna je naša loza, mogao bih imenovati sve pretke unatrag do Velikog potopa. Rijetke su kuće kojima su svi preci na broju, plemstvo smo među kućama našeg klana. Ali, ako bi se koji od predaka otkinuo, i odletio, postali bismo pučani, i ja bih se morao oženiti nekom priprostom djevojkom. U svijetu u kojem živimo nema kopna. Kuće su se vinule u zrak, sada plove nepreglednom kartografijom neba. Preci nam daju uzgon, daju nam ono što jesmo, ono što nas razlikuje od drugih. Pod našim nogama je pod, a ispod poda je ponor, vertikala nad vodama koje su prekrile svijet. Ima kuća koje plutaju na vodi, na krovu nemaju dovoljno predaka da ih podignu u zrak. Ali tko bi se petljao s takvima? Ptice su naša žetva, neprestano ih lovimo. Spuštamo i podižemo parangale, ili vrše u koje ptice liježu, ili krletke u kojima nesu jaja, ili držimo povraz prebačen preko prsta i čekamo. Ptice nas hrane i odijevaju, a gorenjem perja rajske ptice nastaje helij. Letimo li kroz oluju, kuća se ljulja kao klatno, kao da otkucava vrijeme. Otac i majka sjede u svojim foteljama pričvršćenim za pod, a ja se kotrljam niz kosinu, udaram u zidove i smijem se. Nad našim glavama ne prestaje vitlati barjak predaka. Susreli smo kuću sestrinog zaručnika. Iz kuća izvukli grede, most preko kojeg nevjeste prelaze na drugu stranu. Greda susrela je gredu, spojili se klinovi. Sestra je uzela zavežljaj sa svojom dotom i otišla. Nad ponorom, koji je uvijek pod našim nogama, na gredi, na pola puta između dvije kuće, muškarac je tetovirao moju sestru, golu bijelu kožu ispunjao šarama svoga grba, a kad je zgotovio, ona je obukla haljinu od modrog perja i pošla za njim. Zaruke su obavljene za prošlogodišnjeg Okupljanja. Godinu je dana u svojoj sobi sestra šutjela pripremajući se za brak. Sada je u kući svoga muža, i jednoga dana će i njena koža davati uzgon njihovim potomcima. Noću gledam zvijezde koje lete u jatu, u kuće u dalekom selu kojima na prozorima gore uljanice. U jednoj od tih kuća nalazi se moja nevjesta. I njoj su svi preci na broju, ali još nije vrijeme. Naša kuća osamljena je zvijezda koja putuje noćnim nebom. Vjetrove poznajemo kao linije sudbine na našim dlanovima. Prate se dan i noć kao tijelo i njegova sjena. Ususret nam dolazi kuća protivničkog klana. Otac izlijeće na krov, majka je na prozoru s praćkom u rukama. Praćka mi je u krilu, ali je ne uzimam u ruke, ne želim još ispustiti udicu, vidio sam neke ptice kako obigravaju u dubini. Molim se da nas zaobiđu, da napuste naš komad neba, ali idu ravno na nas, krošnja njihovih predaka zaklanja sunce, baca sjenu na naša lica. Polete prema nama nazubljeni ptičji kljunovi. Začujem pištanje, preci su nam puštali. Zatim vika, topot koraka na krovu. Netko je skočio na naš krov, protutnjao i otišao. Kuća im se udalji, ali još smo se lako dobacivali praćkama. Na njihovom krovu stoji čovjek, u rukama drži moga djeda, na vratu mu pravi rupu, napija mu se helija, šaljivim glasom dobacuje nam prostote. Zanijemim od bijesa. Gađam ih kljunovima i vrištim. Tada vatrena lopta poleti u gustu krošnju predaka njihove kuće. To je otac katapultirao zapaljivu smolu koju je slučajno otkrio miješajući perje različitih ptica. Vatra se širi, uspinje uz njihove pretke, s tjemèna skače na tabane, i nastavlja dalje, red po red, uz krošnju, sve dublje u prošlost. Sada su buktinja, jedro od vatre. Žena stoji na vratima i proklinje nas, a tada njena kosa plane i ona pada. S prozora me gleda djevojčica, vrisak joj nestaje u siktanju vatre. Gube sposobnost letenja, poniru u bezdan. Gledam za njima, oči su mi pune vode. Ostao sam bez djeda. Čast naše kuće nepovratno je uništena. Ali nismo imali vremena za žalovanje, nad glavama su nam pištali preci. Na krovu zatvaramo rupe, rane na koži predaka, punimo ih helijem. Nismo izgubili uzgon. Kuća bi plutala na vodi, ali prošla bi stoljeća prije nego što bi se opet vinula u zrak. Kakav bi to bio život? Sjedimo kao oduzeti. Otac rida jer mu je tat pred nosom oteo oca. Tada kroz otvorena vrata dolebdi koža i klone na pod potpuno ispuhana. Bio je to predak protivničkog klana koji je nekako izbjegao vatri. Na um mi pada bogohulna misao. Suze nam padaju niz lica dok brišemo tu kožu, te odvratne šare protivničkog klana, i iznova je tetoviramo. Taj drugi postaje mi djedom, vraća nam čast kuće kojoj su svi preci na broju. Plovimo prostranstvima neba noseći strašnu tajnu. Skriven od pogleda kao ptica u jatu, tuđinac nosi naše šare i naš krov. To je tajna koja će umrijeti sa mnom, mojoj djeci on će biti svoj među svojima. Uspinjem se na krov.