Nedjeljom bi moja majka rano započela pripremati ručak jer je jelo tog dana moralo biti na stolu točno u podne. Već godinama, naša bi se šesteročlana obitelj samo tog dana uspjela okupiti za trpezom. Vrteći se u tijesnoj kuhinji, koja će uskoro zamirisati nježnim mirisom cimeta ili vanilije, hitro bi dovukla stol na sredinu odaje, umijesila tijesto, vješto ga razvukla po cijeloj površini stola, pripremila ga za štrudlu ili neki drugi kolač, nadijevajući ga sirom, orasima ili višnjama.
Mi smo, djeca, naravno, voljeli kolače. Ona je voljela nas i često bi nam i tijekom tjedna, ma bila i u najvećem poslu, ispekla slavonske packe, roščiće od oraha ili krafne s pekmezom od šljiva kakve smo najviše voljeli. Najslađi kolači bili su nam buhtle, osobito ako bi poneka dočekala ponedjeljak.
Svi smo jeli njezine kolače osim mog oca. Majka bi kušala jedan ili dva, on nijedan, ali ja to dugo nisam zamjećivao. Dugo nisam shvaćao da od pune tepsije kolača koje ispeče, moja majka pojede tek jedan ili dva, kako bi nama, djeci, ostalo više. Nisam mogao vjerovati da ih iz istog razloga moj otac uopće ne jede. Ta jedan je mogao pojesti poslije ručka. Mojoj majci nije bilo teško ispeći nešto slatko i u nepredviđenim situacijama. Došao bi u po zime, biciklom, već po zasniježenim stazama moj prijatelj Stanko, u baloneru, bez rukavica. Čim bi ga ugledala, promrzlog i rumenih obraza, pristavila bi lipov čaj, a onda nam umutila i palačinke. Ako ništa drugo, ispekla bi nam punu zdjelu kolača zvanih poderane gaće.
Svi smo voljeli poderane gaće osim mog oca.
Godinama sam znao da moj otac ne jede kolače, ali nikada se nisam pitao zašto ih ne jede. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, a nije. Ljudi ne piju ili ne puše, ali svi jedu kolače. Mnogo godina kasnije doznao sa zašto ih on ne jede.
Odlazak s roditeljima kumovima, u nedjeljna popodneva, upamtio sam također po kolačima. Bio sam najmlađi od četvero braće i mene bi roditelji redovito vodili sa sobom \"u goste.\" Putom do kumova majka bi me čvrsto držala za ruku i vukla za sobom ubrzavajući korak jer bih ja stalno zaostajao, a ona vječito u žurbi, ni u šetnju nije išla sporim koracima. Cijelim putom upozoravala bi me kako da se ponašam u gostima, osobito na to da ne smijem uzeti više od jednog kolača ma koliko me njima nudili. Kad me i drugi put kumovi ponude kolačima, neka kažem hvala, ne mogu više...
S Markotićima smo bili višestruki kumovi. Moji su roditelji njihovoj djeci bili redovito kumovi na krizmi, oni pak nama. I danas imam kumov poklon dobiven za krizmu – zlatni lančić s križićem. Imaju ga i moja braća. Svi smo dobivali jednaki dar, dragocjen u ono vrijeme kada se krizma slavila više duhom no tijelom.
Čim bismo se pozdravili s ukućanima i sjeli, srdačni kum bi mi ponudio kolač. Uzeo bih jedan i ne pogledavajući majku. Sviđale su mi se osobito kakao kocke koje sam najviše volio. I majka bi uzela jedan. Otac nijedan. Kume su pile kavu, kumovi rakiju. Dobri moj kum, nezaboravni moj kum Markotić, stalno bi mi nudio kolače. Hvala, ne mogu više, već sam jedan uzeo, odgovarao bih. Hajde, uzmi još jedan da njime zaključamo trbuh, našalio se. Pogledao sam majku. No, uzmi još jedan, odobri ona. Ja uzmem i drugi, pojedem ga s užitkom, pazeći da ga ne progutam u dva zalogaja. Ubrzo bi kum opet nudio kolače. Hvala, neću; hvala, ne mogu, branio bih se neuvjerljivo. Rekli ste da smo s onim posljednjim zaključali trbuh. On me pogleda veselo: uzmi još jedan, kroz ključaonicu... Svi se nasmiju, ja pojedem još jedan kolač.
Nedugo nakon što mi se rodio prvi sin, otac i majka – sada djed i baka – doputovali su vidjeti unuče. Moja se supruga potrudila da ih dostojno dočeka. Vidio sam to po tome što je, uz obilan ručak koji je priredila, ispekla i kolač. Ona nije pekla kolače, kupovali smo ih, ali za ovu prigodu željela ga je sama ispeći. Poslije ručka iznese ona na stol svojih ruku djelo.
Moraš uzeti jedan – kažem potiho ocu – da se ne uvrijedi.
Znaš da ne jedem kolače.
Znam, ali ona ne zna...
Ljubopitljivo sam se zagledao u njega.
Nikad nisi rekao zašto ne jedeš kolače... Kao da si zavjetovao.
Nisam se zavjetovao.
Pa zašto ih ne jedeš? Nemoguće je da ih ni kao dječak nisi volio.
Jeo sam ih u vojsci – reče otac – znaš kako to tamo biva: vojniku stigne paket od kuće i on ga već usput razvezuje, otvori ga usred spavaonice i svima koji se zateknu u njoj dijeli kolače. Oni najprije planu. Kasnije i ostalo.
Znam... I ja sam kolače koje ste mi slali dijelio svima oko sebe, ali ja ih još uvijek jedem. Zašto si ih ti prestao jesti?
Bit će da sam ga doveo u nepriliku. Dugo je šutio kao da se promišljao je li došlo vrijeme da mi to kaže, a onda otpočne sa svojom neobičnom pričom.
U vrijeme Drugog svjetskog rata na jednom nas je ratištu, slabo naoružane, progonio neprijatelj kao vrag svoju mater... Tukao nas je minobacačima, mitraljeskom vatrom, bombama – čime sve ne. Činilo se da je nemoguće umaći nadmoćnijem neprijatelju, a kamoli pobijediti ga i preživjeti. Uzalud naše domoljublje, srčana mladost i natkriveni rovovi, od očekivane pomoći ni traga... Bili smo prepušteni sami sebi i ratnoj sreći. Nesreći, zapravo. U zatišju koje je napokon nastupilo, u nagloj i neugodnoj tišini koja se kao prijeteća magla spustila na bojišnicu, došao je kurir i obavijestio vojnika uz mene da mu je stigao paket. Moj je suborac pio rakiju iz čuturice, hrabrio se obeshrabren. Nije disao, dahtao je, kao pas. Oklijevao je ne usuđujući se izići iz skloništa. Ja ću ti ga donijeti, kažem mu. Iskočio sam iz rova, otrčao po njegov paket. Kada sam se vraćao, ponovno su zapucali po nama. Bacio sam se na zemlju iza najbližeg drveta s njegovim paketom u rukama. Odnekud nas je minobacač zasipao zemljom, kamenjem, granjem... Paket koji je vjerojatno putovao izdaleka pritom se raspao i iz njega je ispao kolač, savijača s makom... Sjećam se kao da ga danas gledam – prisjećao se ne bez gorčine moj otac... Sporo je govorio, mučio se, bilo je vidljivo.
Danima bez hrane, gladan i iscrpljen, polakomio sam se za tuđim kolačem. Zagrizao sam ga jedanput, pa drugi put – gutao sam slasne zalogaje sve dok ga nisam pojeo... Neće znati, pomislio sam, da je u paketu bio i kolač. Žurno sam pokupio ono što je ostalo od paketa i potrčao u rov. Tada sam vidio, mladić kojemu sam htio predati ono što je ostalo od paketića ležao je mrtav... Da je otišao po njega, ostao bi živ, a ja bih vjerojatno bio mrtav... Od onda ne jedem kolače – reče posve izmijenjenim glasom – nikomu to nisam nikada ispričao, čak ni mami.
Šutio sam, suosjećao.
Prišla nam je moja supruga i donijela punu tacnu kolača.
Ovim vas časti vaš unuk Tomislav... Sama sam ih ispekla – pohvalila se. – Vaš sin ne vjeruje da umijem ispeći voćni kolač, recite mu da je ukusan.
Vidio sam kako se čelo mog oca ovlažilo sitnim kapljicama znoja.
Znaš da on ne jede kolače – pokušao sam ga izvući iz neprilike.
Ne jedem kolače – reče Tomislavov djed – ali kad se o mom unuku radi, pojest ću jedan. I uze ga. Sporom kretnjom prinese ga ustima, zagrize.
Napeto sam ga promatrao.
Eto, nije bilo strašno...
Uzmite još – reče moja ohrabrena supruga – ali on nehajno odmahne rukom – kasnije ću.
Nekoliko minuta poslije ustao je i bez riječi izjurio iz sobe. Pošao sam za njim ne znajući kamo će. Zatekao sam ga u kupaonici, nagnutog nad školjkom WC- a. Povraćao je.
Je li ti dobro? – upitao sam ga. Podigao je glavu i pogledao me, prelomljen u struku. Pojeo je voćni kolač, ali ja sam mu na usnama vidio slinu i mrvice maka s kolača njegovog mrtvog suborca.
www.vecernji.hr/kratkaprica