Čuli ste za dražesnu životinju, krta. Slijep, ali, što je vrlo bitno, dobro čuje. Ne druži se ni s kim! Glasa se pištanjem, nalik na tihi cvrkut ptica. Noću radi. Izbaci na površinu čudo zemlje. Pa kad to izjutra spazi očajni vikendaš, koji se zgrbio praveći uredne cvjetne lijehe oko kuće, mora da se krt svom noćnom uratku iskreno raduje. Zluradost je slađa od radosti. Što sve ljudi ne pokušavaju da se toga udarnika podzemlja oslobode. Neće ići. Upoznao sam jednog od tih i takvih, koji je papreno platio da im dođe glave. Poslušao je, nažalost, savjet uglednog stručnjaka za podzemnu problematiku. Dovukao, što milom, što silom, trojicu glazbenika. Mlatili nesretnici u ogromne bubnjeve ljetni dan dopodne, ali zalud. Nakon toga netragom nestali. Propali u zemlju. Navodno glazba, po mišljenju glazbenih stručnjaka, krtice spolno uzbuđuje te trenutačno zaborave kopati podzemne tunele. Ali koja glazba godi krtičinu uhu, to ostaje tajna. Vikendaša nesretnika smjestili tamo gdje je već odavno, po mišljenje njegove supruge, trebao biti. Noću ne spava. Kreće se ukletim prostorima ustanove. Nježno cvrkuće kao ptičica. Čini pokrete rukama, kao da nešto iza sebe izbacuje. Postao krt. Jadan pojma nema da smo ušli u Europu. Nitko mu to nije rekao. Čak ni primarijus! Samo da ga ne razdraži.
Nešto slično i meni se dogodilo. Nisam slutio da oko mene, na uglednom radnom mjestu koje obnašam, rade marne krtice, moji odani suradnici. Držim nos visoko. Imao vozača. Samo mene razvaža kao dragocjenost. Ne jedan, nego pet mobitela nosim oko vrata. Bedak. Pomislio na tren da sam netko i nešto. A onda – tišina. Nestao sam u tami podzemlja, u najnovijim stranačkim križaljkama nakon izbora. Oduzelo mi vozača, mobitele. A bez njih sam kao bez nogu i ruku. Slijep. Gluh. Pipam u tami, zazivam. Malo-malo pa se nabijem nosom u zid nemilosrđa. Na kraju završio za šankom, u vječnoj ispovjedaonici ljudskih promašaja. Platiš litru i vodu i odmah dobiješ odrješenje grijeha. Jedno vrijeme me trpjeli. Čak neki novi nesretnici i poslušali što im zborim. U nevolji progledao. Čuo i druge strahote što se ljudima događaju. Jedan, koji mi se prikučio pri piću, dolazi vrlo kasno. Blago zaudara na kanalizaciju. Samo se obazire. Gone ga. Ima za vratom tri kamatara. Supruga ga je napustila i usput odnijela sve što je vrijedilo. Rođeni sin, njegova nada i uzdanica, pokušao ga je iz samokresa zatući. Srećom, oružje zatajilo. Cvrkuće i smješka se sam sebi. Ništa ne vidi, samo čuje! Ne sluša me. A rukama samo vesla li, vesla. Mala njuškica, uha nema. Na svaki cijuk ulaznih vrata munjevito se obazire. Popije piće i nestane. Kuda? Kamo? Pod šank nije pao. Provjerio. Vratio se u svoje podzemlje. Ostajem sam. Suza suzu stiže. Eh, da mi je sad pri ruci moj stari životni savjetnik iz burne mladosti, zvan od nas nekolicine Krt. Da mi šušne na uho što mi treba činiti. Ali njega više nema. Konobar, molim platiti. Jasno, i piće, koje je popio malo prije krt, stavite na moj račun!
Sjedimo prijatelj Krt i ja u njegovu vrtu. Na klimavoj klupici. Ako se jedan od nas nenadano digne, onaj drugi obavezno pada na leđa. Smrtno je ozbiljan. A kako po mom bedastom, bubuljičavom licu odmah vidi da me muče ljubavni jadi, tiho se i zadovoljno nasmiješi… Ali samo na tren. Lovi me čvrsto za ruku. Ruka mu je ledena. Unosi mi se u lice. Na glavi obavezno nosi klobuk. Uši povelike. Smrtno ozbiljan. Oprezan kao sam vrag. Prošao svašta u životu, jedino još nije bio u paklu. Značajno podiže obrve. Strijelja očima. Sad tek primjećujem da lijevo i desno od nas, u susjednim vrtovima, marno rade dvojica. Nečujno. Jedan, koji je preživio Križni put, plijevi korov u kupusu. Kad ulovi gusjenicu, ispušta čudne strasne zvukove, kad ih tamani. Drugi, koji je prošao Goli, okapa cvijeće. Radi to s gađenjem na licu. Krivi usta. Kao da nevjerniku date da okapa rajski vrt. Susjedi za poželjeti. I na onaj, navodno bolji svijet, da ih povedeš sa sobom. Niti što zbore niti ih savršeno išta ovozemaljsko više zanima. Postali krtice.
Moj znanac Krt tiho se nasmiješio kad je čuo moj teški uzdah. Sad mu gledam ružnu ljubičastu brazgotinu na čelu. Milu uspomenu koju je zaradio od uvrijeđenog supruga. Koji se za vraga nenadano vratio kući i našao ga sa svojom milom ženicom u nedoličnu položaju. I to na stolu na kojem on ruča. Još da ih je ulovio u krevetu, ajde de, ali stol je svetinja. Po struci je rogonja bio sanitarni inspektor.
Krećemo nečujno prema dvorištu i njegovoj kući. Krt me nježno lovi ispod ruke. Naglo zastaje u hodu. Oprez. Sa susjedova krova silazi žuti mačak. Zastao i motri nas krupnim očima. Dostatan razlog da Krt prestane pričati o vremenu. I razgovor o vremenu može biti opasan ako te pravi ptići ispituju. Živjeti znači hodati po minskom polju. Oprez i samo oprez. Život je šahovska ploča. Pazi kako mičeš. To mi je on osobno napisao u moj prvi spomenar kad sam imao tek deset ljeta. Je l’ me na vrijeme upozorio, je! Punu godinu dana on nije spavao s izabranicom srca svoga, bračnom družicom. Samo da provjeri da nije slučajno s nekim drugim u blagoslovljenom stanju. Od onda živi sam. Ujutro pauk, navečer krt. Uživa. Ima radio, ali ga ne sluša. Uredno plaća pretplatu. Izbor samoće dar je mudrima.
Prije ulaza u kuću, na stubištu, Krt se obazire slijedi li nas netko. Baci pogled prema nebu. Po njemu neoprezno plove oblaci. Ptičice bez pameti cvrkuću. On čini kiselo, očajno lice. Lijepo vrijeme nikako mu ne odgovara. Upravo je bilo takvo vrijeme, negdje pred onaj, zadnji rat. Vraćao se biciklom kući. Kod mosta dočekala ga trojica. Dobio dobrih batina i ostao bez bicikla. Nikada se više nije vozio na biciklu. Izbjegavao mostove. Išao bi zaobilazno kilometrima, samo da ih ne vidi. Mostovi? Koješta! Koja zbližavanja ljudi.
U tami hodnika nabijem se nosom u ormar. Skočila kvrga na čelu. Cvilim. Krt leprša po prostorima kuće u tročetvrtinskom taktu. Posjeda me na klimavu stolicu. Već u ruci ima mokru krpu koju mi stavlja na čelo. Ogavan smrad prodire mi u nos. Bacakam se na stolici i otimam. Da me neće Krt omamiti i skuhati u sapun. Bilo je tih slučajeva. Ne, ne, on ima sve narodne ljekarije u smočnici. Sam ih spravlja. Ne vjeruje on u doktorske ljekarije. I kad je bio smrtno bolestan, diskretno je bacao to smeće pod bolnički krevet. Samo, prijatelju, da si vidio ta doktorska lica kad su mi ga davali. Tisuće su oni poslali na onaj svijet. Znam ja tko stoji iza njih. Znam! Staljin je imao pravo kad ih slao u Sibir. Evo, neki dan dao je neoprezno novčić prosjaku. Samo da si vidio, mladi prijatelju, te njegove oči, kad sam mu ga dao. Sad vlast čak i među njih ubacuje svoje ljude. Bit će da ima u policiji neki viši čin. Oprez. Kasnije, na saslušanju, on im služi kao svjedok da dokažu da imaš novaca na bacanje...
Kako sjedim na stolici, dio obraza kupa mi pjenušava nit svjetlosti što prodire kroz rupicu na zastoru. Kako je samo Krt skočio na noge lagane i u sekundi ugasio sunčevu pjegu na mom obrazu. Namakao teški zastor. Tama i samo tama može te spasiti. Da nije bio cijeli život oprezan, gdje bi bio. Kad je kao austrougarski soldat u onom prvom ratu završio u srpskom, a kasnije u francuskom ropstvu. U pješčanim rupama Alžira, punim škorpiona, strašno ih mučili, dajući im na kapaljku vodu. Čuvao ga vojnik Senegalac. Od njega naučio francuski jezik. Diplomatski. Izjutra ih budili ih s povikom: ustajte mrtvi! Kad Krtu netko ponudi cigaretu, on na besprijekornom francuskom odgovara da njegov nos nije dimnjak. Obožavao divljake. Pokušao bacati i bumerang koji mu je prijatelj iz mladosti donio iz Australije. Išlo mu sasvim dobro. Umalo ga bumerang nije zatukao kad mu se vraćao u naručje. On to opet protumačio na svoj način. Da iza svega stoje Aboridžini.
U sobi smo. Primaćoj. Sjedim u očupanoj fotelji. Opruge puknute. Sjedim na njoj oprezno kao kvočka na jajima. Mogao bih i bez svojih ostati ako učinim neki nesmotren pokret. Dodaje mi čašicu s rakijom. Isto njegov proizvod. Ne znam da je popijem ili pljunem. A što drugo, progutao sam je. Jednu i još jednu. On mene vidi, ja njega ne. A on želi da se i kucnemo. Već sam i zaboravio po što sam došao k njegu. Aha, po savjet… Što mi je činiti. Na moje pismo moja mila i draga odgovorila mi odlučno. Da me ne želi više ni čuti ni vidjeti. Pa sad sam nisam pametan, da se ubijem ili da živim dalje. A bez nje ne moguuuu… Cvilim i jaučem u tami sobe. Nenadano, oglasila se tambura, zvana bugarija. I taj zvuk, taj jauk tužne žice, kao da se odnekud javila jadna djeva, zazidana u zidove dvorca. Krt skače prema nesretnoj tužnoj bugariji. Ruši sve pred sobom. Zaboga, kako mu se moglo dogoditi da je dodirne. A tako se čuvao da sve u kući mrtvački miruje. Zvuk je mogao čuti i netko vani. Krivo protumačiti!? Vremena su opasna. Bila i uvijek će biti. Oprez i samo oprez. A mi tu sviramo. Ako te ikad budu preslušavali, uvijek navodi mrtve ljude kao svjedoke! Oni su mi, mrtvi i tihi, spašavali život. Mrtva usta ne zbore. Ona samo mrmore.
Eh, da je sada moj Krt živ, kako bi živnuo. Došao opet na svoje. Možda bi ga uzeli za savjetnika. Tamo gdje se danju spava, a noću kopa. Samo cvrkući radeći svoj mračni posao. Tiho i nečujno.
Izjutra, vide se njihovi uraci. Mali svježi humci ljudskih sudbina prostiru se oko nas unedogled.